Ennio Morricone

Godina:1995
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska glazba, suvremena klasična glazba, jazz
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Once Upon a Time in America
  2.   Poverty
  3.   Deborah's Theme
  4.   Childhood Memories
  5.   Amapola
  6.   Friends
  7.   Prohibition Dirge
  8.   Cockeye's Song
  9.   Amapola, Part II
10.   Childhood Poverty
11.   Photographic Memories
12.   Friends
13.   Friendship & Love
14.   Speakeasy
15.   Deborah's Theme - Amapola
16.   Suite from Once Upon a Time in America (Includes Amapola)
17.   Poverty (Temp. Version)
18.   Unused Theme
19.   Unused Theme (Version 2)
korisnik:
recenzirao: 13.11.2016. u 01:33:32

Morricone je 10.11. navršio 88 godina i nadalje je aktivan u stvaranju glazbe i držanju koncerata. Sedam soundtracka koje je stvorio za filmove Sergio Leonea su zasigurno i njegovi najpopularniji što ne znači da ih nema još, doslovno na stotine jednako toliko impresivnih. U svakom slučaju, glazba za Once Upon a Time in America, koji je bio zadnji Leoneov film je dobio od Ennia uistinu unikatan, predivan i vječan soundtrack. Postoje filmovi koji uspiju tu i tamo zahvaljujući viziji režisera i odličnoj glazbenoj pratnji stvoriti jedan portal koji odvodi slušatelja u jednu sasvim drugu dimenziju, a ovaj film je jedan od tih. Padaju mi trenutno još na pamet Blade Runner od Ridley Scotta i serija Twin Peaks od David Lyncha. U svim slučajevima glazba se savršeno poklopila s vizijom režisera i pripomogla stvaranju bilo uvjerljive ili čak do tada nepostojeće atmosfere.

Morricone je otišao u dubinu priče i likova koji su odrasli u brutalnom okruženju, te postali gangsteri i mafijaši s vremenom. Stvorio je u pravilu jedan prilično otužni soundtrack. Zanimljivo je da glazbeni pristup kod Ennia i upotreba instrumenata često na prvu djeluju upitno, no na kraju se ispostavi da sve funkcionira. Tako je primjerice pomalo nejasno koji je točno smisao iza panove frule u „Cockeye's Song“. Doduše, osim što se radi o antičkom instrumentu koji je popularan u recimo Rumunjskoj i Južnoj Americi, u filmu ju lik Cockeye, po kojemu je nazvana skladba, i svira što je izmjena u odnosu na roman gdje svira usnu harmoniku. U svakom slučaju skladba naglašava tragediju njegove sudbine. Glavna tema „Once Upon a Time in America“ je u stvari jedan manji glazbeni motiv koji se provlači i kroz „Cockeys's Song“ i uspješno služi kao spona koja sve teme povezuje u cjelinu, pogotovo preko njene varijacije u „Friends“ temi gdje iz temeljnog nostalgičnog zvuka prelazi u razigrani i nevini zvuk kao posveta likovima dok su još bili djeca.

Poverty“ je otužna skladba čija nostalgična melodija odvlači sjećanje na jednu davno zaboravljenu uspomenu, te Morricone već tu dostiže jedan osjećaj težine i dimenzije koji bi rijetko koji drugi glazbenik uspio na taj način izvući.

Najveći adut na cijelom soundtracku je zasigurno „Deborah's Theme“. Od svih genijalnih skladbi u Enniovoj karijeri, a ima ih na tisuće, mogao bih reći da mi je ova osobno najdraža. Svu težinu emocija koju nosi ova skladba teško je opisati riječima ako ju se ne može doživjeti. Slušajući ju nije jasno da li više dira nježna i duboka orkestralna melodija ili stanke od nečujnih dijelova koji često spajaju pojedinačne dijelove untuar skladbe. Netko je jednom rekao da magija nije u tonovima, već u praznom prostoru između njih, a možda to nije nikada bila više istina negoli u ovom umjetničkom djelu koje svojom melodijom, orkestralnom izvedbom i prekrasnim vokalom Edde Dell'Orso dira u najdublju esenciju samog ljudskog bića i to preko posvete jednoj nježnoj Deborah, koja je u filmu ispunjenom strahotama, predstavljala jedinu čistu pojavu. Možda pojam ljubavi nikada nije dobio svoju jasniju i smisleniju definiciju negoli u skladbi koja je sumirala sve ono najbolje od čovjeka što je katkad tako teško naći u njemu. Time je Morricone još jednom potvrdio ne samo zašto je najveći skladatelj našeg vremena, već i da stvaranje glazbe nije nešto što se može naučiti, već nešto što se mora moći osjetiti. Ironično je da je ta skladba u 70-ima bila predviđena za jedan drugi film, no bila je odbačena, te ju je zamalo i sam Leone odbacio jer mu se činila previše sličnom glavnoj temi iz Once Upon a Time in the West filma. Srećom, zadržana je i filmu je dala temeljni karakter. Pošto je Morricone rekao da sklada i pomalo pod utjecajem Gustava Mahlera, ne bi me čudilo da je inspiraciju za tu skladbu dobio od Adagietta iz njegove 5. simfonije, a opet je unatoč skoro identičnoj težini emocija, stvorio nešto potpuno drugačije i svoje.

Albumu ne nedostaje i dixieland jazza iz tog vremena u genijalnim „Speakesy“ i „Prohibition Dirge“.

Ističe se i prekrasna „Amapola“ koja je u stvari stara skladba od španjolskog glazbenika Josepha Lacallea koju je Morricone doslovno učinio svojom u prekrasnoj i raskošnoj orkestralnoj verziji, te ju se može čuti u više verzija.

Na ovoj verziji objavljenoj 1995. nalazi se još preko 13 minuta dugačka „Suite from Once Upon a Time in America (Includes Amapola)“ montaža na kojoj se mogu čuti još mnoge varijacije na teme i dijelovi novih skladbi koji nisu do tada bili objavljeni. „Unused Theme“ i „Unused Theme (Version 2)“ je jedno te ista skladba koja se nije upotrijebila u filmu, a s obzirom da je odabrana glazba za film i snažnija od te skladbe, razumljivo je zašto nije bilo razloga da ju se uključi.

Epski soundtrack za epski film. Dimenzija ove glazbe, atmosfera i emocije koju nosi sa sobom daleko nadilaze bilo kakav holivudski orkestralni kič koji bi stvorio netko drugi za ovakav film, a kada su u pitanju gangsteri i mafija s početka 20-og stoljeća, definitivno bolje sjeda ovakav štih glazbi. Doduše, ova glazba ne ukazuje na brutalnost, već više na nostalgiju i tragediju cjelokupne priče gledane s ljudskog aspekta. Kao i do tada, kada je bila u pitanju suradnja s Leoneom, Morricone je mnoge skladbe skladao i prije samog filma, te je Leone naknadno scene prlagođavao njegovim skladbama. Sam De Niro je tražio da glazba svira na setu da se lakše uživi u ulogu. Puno je tu truda dano da se sve složi u jedno veliko umjetničko djelo koje bez Morriconea definitivno ne bi bilo to što jest.

Morricone je 10.11. navršio 88 godina i nadalje je aktivan u stvaranju glazbe i držanju koncerata. Sedam soundtracka koje je stvorio za filmove Sergio Leonea su zasigurno i njegovi najpopularniji što ne znači da ih nema još, doslovno na stotine jednako toliko impresivnih. U svakom slučaju, glazba za Once Upon a Time in America, koji je bio zadnji Leoneov film je dobio od Ennia uistinu unikatan, predivan i vječan soundtrack. Postoje filmovi koji uspiju tu i tamo zahvaljujući viziji režisera i odličnoj glazbenoj pratnji stvoriti jedan portal koji odvodi slušatelja u jednu sasvim drugu dimenziju, a ovaj film je jedan od tih. Padaju mi trenutno još na pamet Blade Runner od Ridley Scotta i serija Twin Peaks od David Lyncha. U svim slučajevima glazba se savršeno poklopila s vizijom režisera i pripomogla stvaranju bilo uvjerljive ili čak do tada nepostojeće atmosfere.

Morricone je otišao u dubinu priče i likova koji su odrasli u brutalnom okruženju, te postali gangsteri i mafijaši s vremenom. Stvorio je u pravilu jedan prilično otužni soundtrack. Zanimljivo je da glazbeni pristup kod Ennia i upotreba instrumenata često na prvu djeluju upitno, no na kraju se ispostavi da sve funkcionira. Tako je primjerice pomalo nejasno koji je točno smisao iza panove frule u „Cockeye's Song“. Doduše, osim što se radi o antičkom instrumentu koji je popularan u recimo Rumunjskoj i Južnoj Americi, u filmu ju lik Cockeye, po kojemu je nazvana skladba, i svira što je izmjena u odnosu na roman gdje svira usnu harmoniku. U svakom slučaju skladba naglašava tragediju njegove sudbine. Glavna tema „Once Upon a Time in America“ je u stvari jedan manji glazbeni motiv koji se provlači i kroz „Cockeys's Song“ i uspješno služi kao spona koja sve teme povezuje u cjelinu, pogotovo preko njene varijacije u „Friends“ temi gdje iz temeljnog nostalgičnog zvuka prelazi u razigrani i nevini zvuk kao posveta likovima dok su još bili djeca.

Poverty“ je otužna skladba čija nostalgična melodija odvlači sjećanje na jednu davno zaboravljenu uspomenu, te Morricone već tu dostiže jedan osjećaj težine i dimenzije koji bi rijetko koji drugi glazbenik uspio na taj način izvući.

Najveći adut na cijelom soundtracku je zasigurno „Deborah's Theme“. Od svih genijalnih skladbi u Enniovoj karijeri, a ima ih na tisuće, mogao bih reći da mi je ova osobno najdraža. Svu težinu emocija koju nosi ova skladba teško je opisati riječima ako ju se ne može doživjeti. Slušajući ju nije jasno da li više dira nježna i duboka orkestralna melodija ili stanke od nečujnih dijelova koji često spajaju pojedinačne dijelove untuar skladbe. Netko je jednom rekao da magija nije u tonovima, već u praznom prostoru između njih, a možda to nije nikada bila više istina negoli u ovom umjetničkom djelu koje svojom melodijom, orkestralnom izvedbom i prekrasnim vokalom Edde Dell'Orso dira u najdublju esenciju samog ljudskog bića i to preko posvete jednoj nježnoj Deborah, koja je u filmu ispunjenom strahotama, predstavljala jedinu čistu pojavu. Možda pojam ljubavi nikada nije dobio svoju jasniju i smisleniju definiciju negoli u skladbi koja je sumirala sve ono najbolje od čovjeka što je katkad tako teško naći u njemu. Time je Morricone još jednom potvrdio ne samo zašto je najveći skladatelj našeg vremena, već i da stvaranje glazbe nije nešto što se može naučiti, već nešto što se mora moći osjetiti. Ironično je da je ta skladba u 70-ima bila predviđena za jedan drugi film, no bila je odbačena, te ju je zamalo i sam Leone odbacio jer mu se činila previše sličnom glavnoj temi iz Once Upon a Time in the West filma. Srećom, zadržana je i filmu je dala temeljni karakter. Pošto je Morricone rekao da sklada i pomalo pod utjecajem Gustava Mahlera, ne bi me čudilo da je inspiraciju za tu skladbu dobio od Adagietta iz njegove 5. simfonije, a opet je unatoč skoro identičnoj težini emocija, stvorio nešto potpuno drugačije i svoje.

Albumu ne nedostaje i dixieland jazza iz tog vremena u genijalnim „Speakesy“ i „Prohibition Dirge“.

Ističe se i prekrasna „Amapola“ koja je u stvari stara skladba od španjolskog glazbenika Josepha Lacallea koju je Morricone doslovno učinio svojom u prekrasnoj i raskošnoj orkestralnoj verziji, te ju se može čuti u više verzija.

Na ovoj verziji objavljenoj 1995. nalazi se još preko 13 minuta dugačka „Suite from Once Upon a Time in America (Includes Amapola)“ montaža na kojoj se mogu čuti još mnoge varijacije na teme i dijelovi novih skladbi koji nisu do tada bili objavljeni. „Unused Theme“ i „Unused Theme (Version 2)“ je jedno te ista skladba koja se nije upotrijebila u filmu, a s obzirom da je odabrana glazba za film i snažnija od te skladbe, razumljivo je zašto nije bilo razloga da ju se uključi.

Epski soundtrack za epski film. Dimenzija ove glazbe, atmosfera i emocije koju nosi sa sobom daleko nadilaze bilo kakav holivudski orkestralni kič koji bi stvorio netko drugi za ovakav film, a kada su u pitanju gangsteri i mafija s početka 20-og stoljeća, definitivno bolje sjeda ovakav štih glazbi. Doduše, ova glazba ne ukazuje na brutalnost, već više na nostalgiju i tragediju cjelokupne priče gledane s ljudskog aspekta. Kao i do tada, kada je bila u pitanju suradnja s Leoneom, Morricone je mnoge skladbe skladao i prije samog filma, te je Leone naknadno scene prlagođavao njegovim skladbama. Sam De Niro je tražio da glazba svira na setu da se lakše uživi u ulogu. Puno je tu truda dano da se sve složi u jedno veliko umjetničko djelo koje bez Morriconea definitivno ne bi bilo to što jest.