Ennio Morricone

Godina:2006
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Titoli
  2.   Quasi Morto
  3.   Musica Sosfesa
  4.   Square Dance
  5.   Ramon
  6.   Consuelo Baxter
  7.   Doppi Giochi
  8.   Per Un Pugno Di Dollari
  9.   Scambio Di Prigionieri
10.   Cavalgata
11.   L'Inseguimento
12.   Tortura
13.   Alla Ricerca Dell'Evaso
14.   Senza Pieta'
15.   La Reazione
16.   Per Un Pugno Di Dollari (# 2)
17.   Per Un Pugno Di Dollari (Finale)
korisnik:
recenzirao: 19.11.2016. u 15:54:15

A Fistful of Dollars aka Per Un Pugno Di Dollari je bio jedan od prvih filmova Sergio Leonea i prvi za koji mu je Morricone stvorio glazbu. Moglo bi se reći da se radilo o trashu, no vjerojatno najkvalitetnijem trashu do danas. Film je u stvari bio donekle prerada japanskog filma Yojimbo režisera Akiro Kurosawe, no u to ne bih ulazio jer je bitniji glazbeni dio, a to je da je očito da je i sam Morricone posudio donekel stil od također izrazito kvalitetnog soundtracka za Yojimbo od skladatelja Masaru Satoa koji je pak tvrdio da mu je kao inspiracija služio Henry Mancini za neke filmove, tako da je to na neki način ispao začarani krug trenda tog vremena.

No, osim slične upotrebe ritmova i instrumenata koji su davali jedan organsko surovi zvuk, Morricone je tu ipak glazbeno šareniji, melodičniji i karakterniji. Uvodna „Titoli“, tj. glavna tema nastala je kao rezultat toga da Leone nije bio oduševljen toliko skladbama koje je Morricone stvorio za neke prijašnje westerne gdje je bio prisutan više amerikanizirani zvuk što je odgovaralo tim režiserima. S obzirom da je Morricone već aranžirao jednu američku pjesmu s ritmom ove glavne teme, Leone nakon što ju je čuo rekao je da je to upravo ono što želi, te da sada jedino treba skladati na to i neku melodiju. Fućkanje je tako došlo naknadno i dobiven je krajnji rezultat.

Isprva se ne bi nikada reklo da se radi o skladbi koja bi funkcionirala u westernu, no Morricone je bio toliko genijalan u ovom eksperimentu da je doslovno uspješno i trajno transformirao zvuk glazbe za western filmove, te se i desetljećima naknadno može čuti u američkim westernima Morriconeov pristup uz tradicionalni western zvuk koji je najvjerojatnije nastao na Aaron Coplandovoj viziji i rođenju američkog zvuka.

Doduše, glavna tema je tek najmanji dio genijalnosti ovog soundtracka koji je sastavljen od gomile malih glazbenih skica koje su svojim motivima i temama iznimno snažne, te tako primjerice klavirski motiv u „Quasi Morto“ skladbi govori sasvim dovoljno za sebe. U mnogim skladbama poput „Musica Sospesa“, „Scambio Di Prigioneri“, „L'inseguimento“ ili prtjerano dramatičnoj „Ramon“ sve je puno netipičnih ritmova i instrumenata, te malih glazbenih motiva koji dočaravaju jednu zamalo nadrealnu atmosferu, a sve dostiže svoj vrhunac u genijalnoj „La Reazione“ koja svojim ritmovima i malim rifovima stvara jednu odličnu i uzbudljivu glazbenu cjelinu.

Najdulja i gotovo 10-minutna „Tortura“ će nekome zasigurno biti tortura, no čak i u ovakvoj postmodernističkoj avant-gardnoj skladbi dolazi do izražaja sva Morriconeova genijalnost jer se preko bizarne upotrebe vokala, bubnjeva, truba i mnogih drugih instrumenata postiže gotovo apokaliptični kolaž koji bi čak dobro odgovarao u nekim scenama iz filma „2001: A Space Odyssey“.

Glavna tema provlači se kroz mnoge skladbe, a svoju najrazrađeniju obradu postiže sa „Cavalcata“ varijacijom.

U stvari, soundtrack ima dvije glavne teme, a druga, genijalna „Per Un Pugno Di Dollari“ s marijači zvukom, te genijalnom melodijom doslovno reže do kosti svojom snagom i zasigurno spada u jedan od mnogih vrhunaca Morriconeove karijere. „Alla Ricerca Dell'evaso“ u manje od minute i pol uspijeva prenijeti toliko drame i dojma da bi mogla biti i još jedna od par glavnih tema na soundtracku.
Square Dance“ mi se čini kao jedina skladba s najčišćim američkim zvukom lišenog ostalih utjecaja.

Soundtrack koji je svojim nadrealnim, surovim, razigranim, uzbudljivim, a opet na kraju tako profinjenim idejama rezultirao jednim malenim remek-djelom, te promijenio u percepciji ljudi poimanje same atmosfere western filmova. Kako je glavna tema filma brutalnost i ubijanje, ovaj soundtrack uspijeva to prenijeti na divno uvrnut način. Na trenutke se čak čini da je Morricone mogao i totalno zaglibiti u nekakvom pretjeranom avant-gardnom i postmodernističkom zvuku, no to se nikada nije desilo.

Ovo prošireno, te vjerojatno i potpuno izdanje, dodatno  naglašava cijeli raspon kvalitete ovog malenog i nepretencioznog remek-djela.

A Fistful of Dollars aka Per Un Pugno Di Dollari je bio jedan od prvih filmova Sergio Leonea i prvi za koji mu je Morricone stvorio glazbu. Moglo bi se reći da se radilo o trashu, no vjerojatno najkvalitetnijem trashu do danas. Film je u stvari bio donekle prerada japanskog filma Yojimbo režisera Akiro Kurosawe, no u to ne bih ulazio jer je bitniji glazbeni dio, a to je da je očito da je i sam Morricone posudio donekel stil od također izrazito kvalitetnog soundtracka za Yojimbo od skladatelja Masaru Satoa koji je pak tvrdio da mu je kao inspiracija služio Henry Mancini za neke filmove, tako da je to na neki način ispao začarani krug trenda tog vremena.

No, osim slične upotrebe ritmova i instrumenata koji su davali jedan organsko surovi zvuk, Morricone je tu ipak glazbeno šareniji, melodičniji i karakterniji. Uvodna „Titoli“, tj. glavna tema nastala je kao rezultat toga da Leone nije bio oduševljen toliko skladbama koje je Morricone stvorio za neke prijašnje westerne gdje je bio prisutan više amerikanizirani zvuk što je odgovaralo tim režiserima. S obzirom da je Morricone već aranžirao jednu američku pjesmu s ritmom ove glavne teme, Leone nakon što ju je čuo rekao je da je to upravo ono što želi, te da sada jedino treba skladati na to i neku melodiju. Fućkanje je tako došlo naknadno i dobiven je krajnji rezultat.

Isprva se ne bi nikada reklo da se radi o skladbi koja bi funkcionirala u westernu, no Morricone je bio toliko genijalan u ovom eksperimentu da je doslovno uspješno i trajno transformirao zvuk glazbe za western filmove, te se i desetljećima naknadno može čuti u američkim westernima Morriconeov pristup uz tradicionalni western zvuk koji je najvjerojatnije nastao na Aaron Coplandovoj viziji i rođenju američkog zvuka.

Doduše, glavna tema je tek najmanji dio genijalnosti ovog soundtracka koji je sastavljen od gomile malih glazbenih skica koje su svojim motivima i temama iznimno snažne, te tako primjerice klavirski motiv u „Quasi Morto“ skladbi govori sasvim dovoljno za sebe. U mnogim skladbama poput „Musica Sospesa“, „Scambio Di Prigioneri“, „L'inseguimento“ ili prtjerano dramatičnoj „Ramon“ sve je puno netipičnih ritmova i instrumenata, te malih glazbenih motiva koji dočaravaju jednu zamalo nadrealnu atmosferu, a sve dostiže svoj vrhunac u genijalnoj „La Reazione“ koja svojim ritmovima i malim rifovima stvara jednu odličnu i uzbudljivu glazbenu cjelinu.

Najdulja i gotovo 10-minutna „Tortura“ će nekome zasigurno biti tortura, no čak i u ovakvoj postmodernističkoj avant-gardnoj skladbi dolazi do izražaja sva Morriconeova genijalnost jer se preko bizarne upotrebe vokala, bubnjeva, truba i mnogih drugih instrumenata postiže gotovo apokaliptični kolaž koji bi čak dobro odgovarao u nekim scenama iz filma „2001: A Space Odyssey“.

Glavna tema provlači se kroz mnoge skladbe, a svoju najrazrađeniju obradu postiže sa „Cavalcata“ varijacijom.

U stvari, soundtrack ima dvije glavne teme, a druga, genijalna „Per Un Pugno Di Dollari“ s marijači zvukom, te genijalnom melodijom doslovno reže do kosti svojom snagom i zasigurno spada u jedan od mnogih vrhunaca Morriconeove karijere. „Alla Ricerca Dell'evaso“ u manje od minute i pol uspijeva prenijeti toliko drame i dojma da bi mogla biti i još jedna od par glavnih tema na soundtracku.
Square Dance“ mi se čini kao jedina skladba s najčišćim američkim zvukom lišenog ostalih utjecaja.

Soundtrack koji je svojim nadrealnim, surovim, razigranim, uzbudljivim, a opet na kraju tako profinjenim idejama rezultirao jednim malenim remek-djelom, te promijenio u percepciji ljudi poimanje same atmosfere western filmova. Kako je glavna tema filma brutalnost i ubijanje, ovaj soundtrack uspijeva to prenijeti na divno uvrnut način. Na trenutke se čak čini da je Morricone mogao i totalno zaglibiti u nekakvom pretjeranom avant-gardnom i postmodernističkom zvuku, no to se nikada nije desilo.

Ovo prošireno, te vjerojatno i potpuno izdanje, dodatno  naglašava cijeli raspon kvalitete ovog malenog i nepretencioznog remek-djela.