Ennio Morricone

Godina:2003
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Per Qualche Dollaro In Più
  2.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.2)
  3.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.3)
  4.   Osservatori Osservati
  5.   Poker D'Assi
  6.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.6)
  7.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.7)
  8.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.8)
  9.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.9)
10.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.10)
11.   La Resa Dei Conti
12.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.12)
13.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.13)
14.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.14)
15.   Il Vizio Di Uccidere
16.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.16)
17.   Il Colpo
18.   Per Qualche Dollaro In Più (Seq.18)
19.   Carillon
20.   Addio Colonnello
21.   Occhio Per Occhio (Italian Version-Mono)
22.   Eye For An Eye (English Version-Stereo)
korisnik:
recenzirao: 22.11.2016. u 01:33:45

Nezahvalno je kada se recenzira umjesto glazbe sama tehnička manjkavost izdanja na kojemu je ta glazba. Na žalost i s obzirom da su najvjerojatnije izgubljene originalne vrpce soundtracka ili barem većina njih, na ovom reizdanju iz 2003. glazba je presnimljena direktno iz filma, te ovaj službeni soundtrack zvuči kao nekakav bootleg koji je mogao ionako sastaviti bilo koj fan. Izvorni soundtrack je na sebi sadržavao svega 8 skladbi i bio je trajanja oko 17 minuta što po današnjim mjerilima ne bi bilo dovoljno niti za jedan EP. Doduše, barem su se te stvari našle ovdje bez zvukova iz filma. Od ostalih 12 novih skladbi koje su sve nanizane brojevima pod nazivom 'sekvenci' u njih 5 se čuju zvukovi iz filma i to katkad do mjere da zbilja potpuno upropaste doživljaj slušanja. Galopiranje konja, hodanje po šljunku, uzdisanje, kukurikanje pijetla i ostali zvukovi ne bi bili toliko niti loši da su stavljeni ponegdje s namjerom, te da je zvuk pristojne kvalitete, no to ovdje nije slučaj.

Uvodna tema „Per Qualche Dollaro In Piu“ je glavna i odlična tema s fućkanjem, te meni čak i draža od teme iz prethodnog filma, no skinuta je direktno iz same špice filma i svrhu toga ne shvaćam s obzirom da je nakon dvije trake kasnije uključena i originalna studijska verzija.

Ipak, neke nove skladbe i nisu srećom upropaštene zvukom iz filma, a najbitnija je zasigurno mala i iznimno dojmljiva melodija koja svira u filmu iz ručnog sata. Pojavila se u više verzija, no njena možda primarna verzija dolazi u „sequence #2“ traci i nepotrebno se ponavlja, čini se potpuno identična u „sequence #19“. Tu je Morricone uspio prenijeti svu magiju i snagu svoje intuitivnosti pri rješavanju ovakvog problema i to na izrazito dojmljiv način preko male tajanstvene skladbe koja je u pravilu povezivala živote više protagonista u filmu, a posebnost je i u tome što je to jedan od rijetkih trenutaka u bilo kojem filmu kada su osim gledatelja tu glazbu 'čuli' i likovi u samom filmu. U svojoj alternativnoj verziji pojavljuje se u dramatičnoj „Carillon“.

Jedna od najbitnijih tema dolazi sa „La Resa Dei Conti“ koja je u svom originalnom soundtrack izdanju miks koji se ne pojavljuje u filmu. Od uvodne melodije sata i dramatične gitare, pa sve do zvuka crkvenih orgulja i završnog 'marijači' dijela ovaj komad lovi svu esenciju magije filma. Njena najnježnija verzija dolazi na kraju u predivnoj „Addio Colonello“ varijaciji i tako zaokružuje priču. Ta tema, točnije jako slična ideja što se melodije i izvedbe tiče, upotrijebljena je i za završni okršaj u narednom The Good, the Bad and the Ugly filmu.

Da se ipak nije pretjerano mislilo na detalje što se ovog izdanja tiče pokazuje i to da nisu objavili verziju te teme koja se pojavila u završnom dvoboju.

Bilo bi također zanimljivo čuti „Sequence #6“ bez pozadinskih zvukova zbog odlične i jezovite tenzijske skladbe čija se razrada bazira na zvuku crkvenih orgulja i zvona. Tu i tamo smo u nekim novim stvarima pošteđeni pretjeranog pozadinskog zvuka, vjerojatno zato jer ga nije bilo niti u filmu, pa tako imamo psihodeličnu „Sequence #16“ čiji kakofonični zvuk odlično dočarava prisjećanje kroz um psihopate. „Il Colpo“ je tipična tenzijska skladba sa standardno pomno osmišljenom gomilom malih zvukova stvorenih udaraljkama, bubnjevima i ostalim instrumentima koji tvore željenu atmosferu. Zanimljivo je kako u „Sequence #12“ Morricone uspijeva samo s jednim dubokim udarcem postići iznimno snažnu i jezovitu atmosferu.

Il Vizio Di Uccidere“ je klasični i melodični Morricone i tu se prvi put u Leoneovom filmu koristi prekrasan vokal Edde Dell'Orso, a i na neki način zvuči kao preteća „The Ecstasy of Gold“ skladbe s narednog The Good, the Bad and the Ugly filma.

Temeljna razlika između ovog i prethodnog soundtracka jest da je tu glazba uspjela još dublje zaći u priču i postati njen doslovno nerazdvojni dio, pogotovo preko melodije sata i još par snažnih tema. S druge strane, par tenzijskih skladbi jednostavno više teži ispunjavanju osnovne funkcije da prati film dok je na prethodnom A Fistful of Dollars soundtracku sve bilo puno zabavnih i unikatnih glazbenih rješenja. Jedino se ovdje po tom pitanju ponajviše ističe salunska klavirska skaldba „Poker D'assi“ koja još jednom prikazuje svu virtuoznost i svestranost Morriconea kao glazbenika.

Radi se o kultnom i genijalnom soundtracku koji na žalost nije dobio i valjda nikada neće dobiti priliku da se objavi u izdanju koje bi zaslužio. Soundtrack završavaju dvije vokalne verzije teme „La Resa Dei Conti“ na talijanskom i američkom jeziku, no s obzirom da toj skladbi zbilja ne pristaje vokal, sve zvuči previše melodramatično i krajnje je nepotreban dodatak ovom izdanju koje ima svojih velikih problema i bez toga.

Genijalna glazba, no prilično slaba prezentacija.

Nezahvalno je kada se recenzira umjesto glazbe sama tehnička manjkavost izdanja na kojemu je ta glazba. Na žalost i s obzirom da su najvjerojatnije izgubljene originalne vrpce soundtracka ili barem većina njih, na ovom reizdanju iz 2003. glazba je presnimljena direktno iz filma, te ovaj službeni soundtrack zvuči kao nekakav bootleg koji je mogao ionako sastaviti bilo koj fan. Izvorni soundtrack je na sebi sadržavao svega 8 skladbi i bio je trajanja oko 17 minuta što po današnjim mjerilima ne bi bilo dovoljno niti za jedan EP. Doduše, barem su se te stvari našle ovdje bez zvukova iz filma. Od ostalih 12 novih skladbi koje su sve nanizane brojevima pod nazivom 'sekvenci' u njih 5 se čuju zvukovi iz filma i to katkad do mjere da zbilja potpuno upropaste doživljaj slušanja. Galopiranje konja, hodanje po šljunku, uzdisanje, kukurikanje pijetla i ostali zvukovi ne bi bili toliko niti loši da su stavljeni ponegdje s namjerom, te da je zvuk pristojne kvalitete, no to ovdje nije slučaj.

Uvodna tema „Per Qualche Dollaro In Piu“ je glavna i odlična tema s fućkanjem, te meni čak i draža od teme iz prethodnog filma, no skinuta je direktno iz same špice filma i svrhu toga ne shvaćam s obzirom da je nakon dvije trake kasnije uključena i originalna studijska verzija.

Ipak, neke nove skladbe i nisu srećom upropaštene zvukom iz filma, a najbitnija je zasigurno mala i iznimno dojmljiva melodija koja svira u filmu iz ručnog sata. Pojavila se u više verzija, no njena možda primarna verzija dolazi u „sequence #2“ traci i nepotrebno se ponavlja, čini se potpuno identična u „sequence #19“. Tu je Morricone uspio prenijeti svu magiju i snagu svoje intuitivnosti pri rješavanju ovakvog problema i to na izrazito dojmljiv način preko male tajanstvene skladbe koja je u pravilu povezivala živote više protagonista u filmu, a posebnost je i u tome što je to jedan od rijetkih trenutaka u bilo kojem filmu kada su osim gledatelja tu glazbu 'čuli' i likovi u samom filmu. U svojoj alternativnoj verziji pojavljuje se u dramatičnoj „Carillon“.

Jedna od najbitnijih tema dolazi sa „La Resa Dei Conti“ koja je u svom originalnom soundtrack izdanju miks koji se ne pojavljuje u filmu. Od uvodne melodije sata i dramatične gitare, pa sve do zvuka crkvenih orgulja i završnog 'marijači' dijela ovaj komad lovi svu esenciju magije filma. Njena najnježnija verzija dolazi na kraju u predivnoj „Addio Colonello“ varijaciji i tako zaokružuje priču. Ta tema, točnije jako slična ideja što se melodije i izvedbe tiče, upotrijebljena je i za završni okršaj u narednom The Good, the Bad and the Ugly filmu.

Da se ipak nije pretjerano mislilo na detalje što se ovog izdanja tiče pokazuje i to da nisu objavili verziju te teme koja se pojavila u završnom dvoboju.

Bilo bi također zanimljivo čuti „Sequence #6“ bez pozadinskih zvukova zbog odlične i jezovite tenzijske skladbe čija se razrada bazira na zvuku crkvenih orgulja i zvona. Tu i tamo smo u nekim novim stvarima pošteđeni pretjeranog pozadinskog zvuka, vjerojatno zato jer ga nije bilo niti u filmu, pa tako imamo psihodeličnu „Sequence #16“ čiji kakofonični zvuk odlično dočarava prisjećanje kroz um psihopate. „Il Colpo“ je tipična tenzijska skladba sa standardno pomno osmišljenom gomilom malih zvukova stvorenih udaraljkama, bubnjevima i ostalim instrumentima koji tvore željenu atmosferu. Zanimljivo je kako u „Sequence #12“ Morricone uspijeva samo s jednim dubokim udarcem postići iznimno snažnu i jezovitu atmosferu.

Il Vizio Di Uccidere“ je klasični i melodični Morricone i tu se prvi put u Leoneovom filmu koristi prekrasan vokal Edde Dell'Orso, a i na neki način zvuči kao preteća „The Ecstasy of Gold“ skladbe s narednog The Good, the Bad and the Ugly filma.

Temeljna razlika između ovog i prethodnog soundtracka jest da je tu glazba uspjela još dublje zaći u priču i postati njen doslovno nerazdvojni dio, pogotovo preko melodije sata i još par snažnih tema. S druge strane, par tenzijskih skladbi jednostavno više teži ispunjavanju osnovne funkcije da prati film dok je na prethodnom A Fistful of Dollars soundtracku sve bilo puno zabavnih i unikatnih glazbenih rješenja. Jedino se ovdje po tom pitanju ponajviše ističe salunska klavirska skaldba „Poker D'assi“ koja još jednom prikazuje svu virtuoznost i svestranost Morriconea kao glazbenika.

Radi se o kultnom i genijalnom soundtracku koji na žalost nije dobio i valjda nikada neće dobiti priliku da se objavi u izdanju koje bi zaslužio. Soundtrack završavaju dvije vokalne verzije teme „La Resa Dei Conti“ na talijanskom i američkom jeziku, no s obzirom da toj skladbi zbilja ne pristaje vokal, sve zvuči previše melodramatično i krajnje je nepotreban dodatak ovom izdanju koje ima svojih velikih problema i bez toga.

Genijalna glazba, no prilično slaba prezentacija.