Ennio Morricone

Godina:1971
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Giù La Testa
  2.   Amore
  3.   Mesa Verde
  4.   Marcia Degli Accattoni
  5.   I Figli Morti
  6.   Addio
  7.   Scherzi A Parte
  8.   Messico E Irlanda
  9.   Invenzione Per John
10.   Rivoluzione Contro
11.   Dopo L'Esplosione
korisnik:
recenzirao: 23.11.2016. u 21:06:43

A Fistful of Dynamite aka Duck, You Sucker je drugi dio druge trilogije Sergia Leonea, a radnja se odigravala na početku meksičke revolucije. S obzirom da se radi o pomalo humorističnom pristupu temi, Morricone je ovdje došao s jednim krajnje drugačijim i pomalo nadrealnim zvukom s obzirom na prijašnji pristup.

Za film je upotrijebio svega dvije glazbene teme, no s obzirom da su sve ostale varijacije uspješno izvedene iz njih, bile su sasvim dovoljne. Glavna tema „Giu La Testa“ krene s dojmljivom instrumentalnom melodijom na koju se nadovezuje motiv s fućkanjem i simpatično sladunjavim pjevanjem imena 'Sean Sean Sean' što je ime glavnog lika kojega je utjelovio James Coburn, a nakon toga konačno dolazi srž skladbe s predivnom melodijom u vokalnoj izvedbi Edde Dell'Orso. Moglo bi se sa sigurnošću reći da se definitivno radi o jednom od mnogih divnih Morriconeovih klasika. Druga tema je humoristični marš „La marcia degli accattoni“, a sve ostale skladbe su varijacije na te dvije, no s obzirom da se u samo te dvije skladbe nalazi sva silina zanimljivih glazbenih elemenata, Morricone ih je samo preslagivao poput kolaža u drugačijem tempu, s drugačijim instrumentima, te ekstrahirao katkada samo male dijelove skladbe od kojih je dobio nešto sasvim novo, a odlični primjer su „I Figli Morti“ i „Scherzi a Parte

Prekrasna i meditativna „Messico E Irlanda“ bi čak mogla biti i zasebna tema, no zvuk je toliko međusobno srodan, a opet šarolik uz ostatak skladbi da je teško zaključiti da li se radi o novoj melodiji ili je samo preobličen koji komadić iz dvije glavne teme. Njena malena varijacija dolazi u „Mesa Verde“ skladbi.

I tenzijske teme poput „Amore“ i „Rivoluzione Contro“ pružaju sasvim dovoljno razigranosti da ih i to učini i više nego zanimljivima za slušanje.

Pred sam kraj dolaze neke od najsnažnijih varijacija. Tako 9-minutna „Invenzione per John“ sa svojim jednostavnim, no dojmljivim i dubokim klavirskim rifom, potpomognutim psihodeličnom vokalnom pratnjom, stvara uistinu nadrealan ugođaj, a završna „Doppo l',esplozione“ je jedan od najdivnijih vrhunaca prozračne melankolije i meditativnosti.

Podosta puhačkih instrumenata, fućkanja, te sjetno radosnih i sentimentalnih dojmova zamotanih u izrazitu melodičnost, čini na neki način ovaj soundtrack pomalo i bizarno ekspresivnim, te samim time i impresivnim. Morriconeu je prošao totalno netipični, pa čak i napadni pristup i to je ono što ga razlikuje od većine filmskih skladatelja jer je, barem u prvim godinama (desetljećima) svojeg stvaralaštva, radio po svome i nije se previše zamarao da li pretjeruje s glazbenim izražavanjem u filmovima. Kod njega oduvijek funkcionira takav pristup jer je glazba toliko divna da se i samo zbog toga isplatilo pogledati bilo koji film. Leone mu je i dopuštao da se maksimalno izrazi, te čak očekivao skladbe prije filma da bi na njih snimao scene. Sve je to uvijek imalo za rezultat jednu višu razinu umjetnosti, te je s razlogom suradnja Leonea i Morriconea polučila i neke od najboljih soundtrackova ikada. Ovo originalno izdanje je, začudo, sadržavalo više-manje sve iz filma što je potrebno.  

Možda 'najslabiji' soundtrack koji je Morricone stvorio za obje Leoneove trilogije što i dalje ne znači da nije fenomenalan i čisti užitak za slušanje.

A Fistful of Dynamite aka Duck, You Sucker je drugi dio druge trilogije Sergia Leonea, a radnja se odigravala na početku meksičke revolucije. S obzirom da se radi o pomalo humorističnom pristupu temi, Morricone je ovdje došao s jednim krajnje drugačijim i pomalo nadrealnim zvukom s obzirom na prijašnji pristup.

Za film je upotrijebio svega dvije glazbene teme, no s obzirom da su sve ostale varijacije uspješno izvedene iz njih, bile su sasvim dovoljne. Glavna tema „Giu La Testa“ krene s dojmljivom instrumentalnom melodijom na koju se nadovezuje motiv s fućkanjem i simpatično sladunjavim pjevanjem imena 'Sean Sean Sean' što je ime glavnog lika kojega je utjelovio James Coburn, a nakon toga konačno dolazi srž skladbe s predivnom melodijom u vokalnoj izvedbi Edde Dell'Orso. Moglo bi se sa sigurnošću reći da se definitivno radi o jednom od mnogih divnih Morriconeovih klasika. Druga tema je humoristični marš „La marcia degli accattoni“, a sve ostale skladbe su varijacije na te dvije, no s obzirom da se u samo te dvije skladbe nalazi sva silina zanimljivih glazbenih elemenata, Morricone ih je samo preslagivao poput kolaža u drugačijem tempu, s drugačijim instrumentima, te ekstrahirao katkada samo male dijelove skladbe od kojih je dobio nešto sasvim novo, a odlični primjer su „I Figli Morti“ i „Scherzi a Parte

Prekrasna i meditativna „Messico E Irlanda“ bi čak mogla biti i zasebna tema, no zvuk je toliko međusobno srodan, a opet šarolik uz ostatak skladbi da je teško zaključiti da li se radi o novoj melodiji ili je samo preobličen koji komadić iz dvije glavne teme. Njena malena varijacija dolazi u „Mesa Verde“ skladbi.

I tenzijske teme poput „Amore“ i „Rivoluzione Contro“ pružaju sasvim dovoljno razigranosti da ih i to učini i više nego zanimljivima za slušanje.

Pred sam kraj dolaze neke od najsnažnijih varijacija. Tako 9-minutna „Invenzione per John“ sa svojim jednostavnim, no dojmljivim i dubokim klavirskim rifom, potpomognutim psihodeličnom vokalnom pratnjom, stvara uistinu nadrealan ugođaj, a završna „Doppo l',esplozione“ je jedan od najdivnijih vrhunaca prozračne melankolije i meditativnosti.

Podosta puhačkih instrumenata, fućkanja, te sjetno radosnih i sentimentalnih dojmova zamotanih u izrazitu melodičnost, čini na neki način ovaj soundtrack pomalo i bizarno ekspresivnim, te samim time i impresivnim. Morriconeu je prošao totalno netipični, pa čak i napadni pristup i to je ono što ga razlikuje od većine filmskih skladatelja jer je, barem u prvim godinama (desetljećima) svojeg stvaralaštva, radio po svome i nije se previše zamarao da li pretjeruje s glazbenim izražavanjem u filmovima. Kod njega oduvijek funkcionira takav pristup jer je glazba toliko divna da se i samo zbog toga isplatilo pogledati bilo koji film. Leone mu je i dopuštao da se maksimalno izrazi, te čak očekivao skladbe prije filma da bi na njih snimao scene. Sve je to uvijek imalo za rezultat jednu višu razinu umjetnosti, te je s razlogom suradnja Leonea i Morriconea polučila i neke od najboljih soundtrackova ikada. Ovo originalno izdanje je, začudo, sadržavalo više-manje sve iz filma što je potrebno.  

Možda 'najslabiji' soundtrack koji je Morricone stvorio za obje Leoneove trilogije što i dalje ne znači da nije fenomenalan i čisti užitak za slušanje.