Ennio Morricone

Godina:2004
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Marco Polo (Titoli)
  2.   Saluto Alla Madre
  3.   Nostalgia Del Padre
  4.   Adolescenza
  5.   I Sogni (Versione Estesa)
  6.   Il Lungo Viaggio Inizia
  7.   I Crociati
  8.   Tema Di Marco (Morte Nel Vento)
  9.   Al Santo Sepolcro (Versione Estesa)
10.   Marco Chiede La Sepoltura Di Guido
11.   Verso L'Oriente (Viaggio)
12.   Marco Polo (Ornuz)
13.   I Mongoli
14.   Marco Polo E I Mongoli
15.   Tema Di Marco (Dialogo)
16.   Verso L'Oriente (Ripresa Viaggio)
17.   Risveglio Nel Tempio Tibetano
18.   Tema Di Marco (Un Nuovo Mondo)
19.   Musica Di Corte (Arpe)
20.   Tema Di Marco (Nel Palazzo Imperiale)
21.   Festeggiamenti A Palazzo
22.   Una Nuova Cilviltà
23.   Canzone Di Mai-Li
24.   Tema Di Marco (Nuove Sensazioni)
25.   Canzone Di Mai-Li (Ripresa)
26.   Musica Di Corte (Seconda)
27.   Ricordo Della Madre
28.   Il Sud Brucia
29.   La Città Proibita
30.   Tema Di Marco (Nostalgia Di Venezia)
31.   Verso La Grande Muraglia
32.   La Leggenda Della Grande Muraglia
33.   Kublai Khan
34.   La Grande Marcia Di Kublai
35.   Tema Di Marco (Ritorno Verso Casa)
36.   Primo Amore (Finale)
korisnik:
recenzirao: 28.11.2016. u 01:24:24

Ono što je Morricone stvorio za ovu američko-talijansku miniseriju Giuliana Montalda o venecijanskom trgovcu i istraživaču Marcu Polu vjerojatno bi moglo proći kao najzreliji soundtrack koji sam ikada čuo. U njemu nema ničega pretencioznog, umjetnog ili pretjeranog, a opet ničega neupečatljivog ili ispraznog.

Sama uvodna harfa glavne teme "Marco Polo (Titoli)" nema namjeru slušatelju pružiti neku razigranu melodiju što bi možda od harfe očekivali, već uspješno postavlja temelje atmosfere ovog soundtracka koji je zasigurno što se te same atmosfere tiče jedan od najdojmljivijih. Glavna tema je zasigurno i glavna okosnica cijele priče. Svojim laganim uvodom viole dolazi do klimaksa koji doslovno asocira na putovanje i automatski otvara slušatelju jednu širinu doživljaja što je vjerojatno bila i namjera. Njena glavna varijacija dolazi sa "Il Lungo Viaggio Inizia" gdje se može čuti razvoj teme u više orkestralnih varijacija na jednom mjestu i predstavlja na neki način završnu i najjasniju razradu ionako snažne glavne teme. Gdje god da se varijacija na glavnu temu pojavi, a takvih trenutaka ima dosta, uvijek ju je užitak čuti.

Suptilna upotreba orkestra, viole, nježnih vokala, te harfe i frula ne samo da uspješno prenose atmosferu 13. stoljeća, pa taman što glazba tada niti nije baš točno ovako zvučala, već stvaraju jedan multislojeviti kolaž, divnu atmosferu i dubinu koji se jasno očituju u drugoj glavnoj temi "Saluto Alla Madre". Iako je to bilo podosta davno, vjerujem da se ova serija prikazivala i kod nas, te je se čak donekle i sjećam možda upravo i zbog snažne glazbene pozadine.

Čak i ako neke teme nemaju namjeru biti udarno snažne, poput "Nostalgia Del Padre" i "Adolescenza" sladbi, i nadalje predstavljaju neizostavni i bitan dio teksture ovog soundtracka koji je poput putovanja u jedan drugi svijet.

Na žalost, ovaj dvostruki CD u trajanju preko 2 sata nije valjda smio proći bez mane, te s obzirom da su mnoge analogne trake s vremenom bile prepuštene same sebi, točnije propadanju tokom 2 desetljeća, rezultati toga se mogu jasno čuti, pa je podosta skladbi inferiorne kvalitete. Da stvar bude još gora, posebno divna i preko 7 minuta dugačka „Canzone Di Mai-Li (Ripresa)“ koja zasigurno spada u najveće adute albuma, očigledno je najgore prošla jer loša kvaliteta zvuka prilično ubija doživljaj. To je jedna od skladbi koja bi definitivno zaslužila biti nanovo izvedena i snimljena jer svojom nježnom melodijom i odličnim orkestralnim aranžmanom predstavlja Morriconea u jednom od najboljih izdanja. Dvominutna varijacija kvalitetnijeg zvuka „La Leggenda Della Grande Muraglia“ jednostavno ne može nadoknaditi činjenicu da je jedna od temeljnih tema ovog soundtracka predstavljena u tako lošoj kvaliteti.

Ipak, kada se nauči živjeti s time i zanemari faktor takve audio kvalitete mnogih skladbi čije su originalne trake nepravedno propadale toliko dugo vremena u nekom vjerojatno vlažnom i prašnom skladištu, i dalje je jasno da niti to ne može sakriti činjenicu o kakvom se soundtracku epskih razmjera radi. „Al Santo Sepolcro (Versione Estesa)“ počinje mračnom melodijom odsviranom na violi uz pratnju truba, a u drugom dijelu skladbe imamo samo gregorijanske vokale lišene bilo kakvog uljepšavanja. Taj turobni pristup slijedi i recimo kratka, no prekrasna „Marco Chiede La Sepoltura Di Guido“. Umjeren, a opet snažan pristup stvara zaista jedan gotovo autentično prastari dojam, a opet zbog svojeg faktora dovitljive Morriconeove melodičnosti sve uspijeva doći na jedan još viši nivo.

Čak i faktor lagane tenzije u skladbama poput „Verso L'Oriente (Viaggio)“, „Marco Polo E I Mongoli“, „Kublai Khan“ i „Musica Di Corte (Seconda)“ prolaze kao nenapadne, a opet iznimno snažne pratnje.

Moglo bi se reći da na drugom CD-u više do izražaja dolazi orijentalna glazba, točnije glazba s kineskim elementima, te tako CD otvara malena i simpatična „Musica Di Corte (Arpe)“, a 7 minutna „Festeggiamenti A Palazzo“ od razigranog uvoda prelazi u nježniju melodiju frulice.

Posebno iznenađuje mračna i iznimno snažna „Una Nuova Cilviltà“ gdje se stvara jedan gotovo nadrealni orijentalni zvuk izmiješan s dozom nostalgije i još jednom razočarava slaba audio kvaliteta.

Imamo naravno i dramatične teme poput „Il Sud Brucia“ ili odličnu „La Grande Marcia Di Kublai“ za koju, taman kada se čini da se previše dramatično lupa po jedno te istom, na svojoj sredini totalno okine u neurotično ludilo koje je tipično samo i jedino za Morriconea.

Ovdje svaki ton i svaka nota nešto znače, a glazbene konstrukcije, harmonije i melodije jasno ukazuju da Morricone ništa ne imitira, već uistinu stvara snažnu atmosferu, te ima i sposobnost stvoriti emocije i slike u glavi slušatelja i to čak uzimajući u obzir ako slušatelj nije nikada niti pogledao ovu seriju. I ono što je možda najbitnije, Morricone je svjestan da snažan dojam ne stvaraju samo odlični orkestralni aranžmani, već i snažne glazbene teme koje su temelj priče i koje svojim varijacijama mogu stvoriti cijeli spektar različitih audio doživljaja, te uvijek jasno dati slušatelju do znanja nakon samo jednog tona da ta glazba može biti jedino i samo iz Marco Polo serije.

Originalno i višeslojno djelo donekle upropašteno lošim audio zvukom podosta skladbi. U svakom slučaju, jedno od najdivnijih djela u Morriconeovoj karijeri.

Ono što je Morricone stvorio za ovu američko-talijansku miniseriju Giuliana Montalda o venecijanskom trgovcu i istraživaču Marcu Polu vjerojatno bi moglo proći kao najzreliji soundtrack koji sam ikada čuo. U njemu nema ničega pretencioznog, umjetnog ili pretjeranog, a opet ničega neupečatljivog ili ispraznog.

Sama uvodna harfa glavne teme "Marco Polo (Titoli)" nema namjeru slušatelju pružiti neku razigranu melodiju što bi možda od harfe očekivali, već uspješno postavlja temelje atmosfere ovog soundtracka koji je zasigurno što se te same atmosfere tiče jedan od najdojmljivijih. Glavna tema je zasigurno i glavna okosnica cijele priče. Svojim laganim uvodom viole dolazi do klimaksa koji doslovno asocira na putovanje i automatski otvara slušatelju jednu širinu doživljaja što je vjerojatno bila i namjera. Njena glavna varijacija dolazi sa "Il Lungo Viaggio Inizia" gdje se može čuti razvoj teme u više orkestralnih varijacija na jednom mjestu i predstavlja na neki način završnu i najjasniju razradu ionako snažne glavne teme. Gdje god da se varijacija na glavnu temu pojavi, a takvih trenutaka ima dosta, uvijek ju je užitak čuti.

Suptilna upotreba orkestra, viole, nježnih vokala, te harfe i frula ne samo da uspješno prenose atmosferu 13. stoljeća, pa taman što glazba tada niti nije baš točno ovako zvučala, već stvaraju jedan multislojeviti kolaž, divnu atmosferu i dubinu koji se jasno očituju u drugoj glavnoj temi "Saluto Alla Madre". Iako je to bilo podosta davno, vjerujem da se ova serija prikazivala i kod nas, te je se čak donekle i sjećam možda upravo i zbog snažne glazbene pozadine.

Čak i ako neke teme nemaju namjeru biti udarno snažne, poput "Nostalgia Del Padre" i "Adolescenza" sladbi, i nadalje predstavljaju neizostavni i bitan dio teksture ovog soundtracka koji je poput putovanja u jedan drugi svijet.

Na žalost, ovaj dvostruki CD u trajanju preko 2 sata nije valjda smio proći bez mane, te s obzirom da su mnoge analogne trake s vremenom bile prepuštene same sebi, točnije propadanju tokom 2 desetljeća, rezultati toga se mogu jasno čuti, pa je podosta skladbi inferiorne kvalitete. Da stvar bude još gora, posebno divna i preko 7 minuta dugačka „Canzone Di Mai-Li (Ripresa)“ koja zasigurno spada u najveće adute albuma, očigledno je najgore prošla jer loša kvaliteta zvuka prilično ubija doživljaj. To je jedna od skladbi koja bi definitivno zaslužila biti nanovo izvedena i snimljena jer svojom nježnom melodijom i odličnim orkestralnim aranžmanom predstavlja Morriconea u jednom od najboljih izdanja. Dvominutna varijacija kvalitetnijeg zvuka „La Leggenda Della Grande Muraglia“ jednostavno ne može nadoknaditi činjenicu da je jedna od temeljnih tema ovog soundtracka predstavljena u tako lošoj kvaliteti.

Ipak, kada se nauči živjeti s time i zanemari faktor takve audio kvalitete mnogih skladbi čije su originalne trake nepravedno propadale toliko dugo vremena u nekom vjerojatno vlažnom i prašnom skladištu, i dalje je jasno da niti to ne može sakriti činjenicu o kakvom se soundtracku epskih razmjera radi. „Al Santo Sepolcro (Versione Estesa)“ počinje mračnom melodijom odsviranom na violi uz pratnju truba, a u drugom dijelu skladbe imamo samo gregorijanske vokale lišene bilo kakvog uljepšavanja. Taj turobni pristup slijedi i recimo kratka, no prekrasna „Marco Chiede La Sepoltura Di Guido“. Umjeren, a opet snažan pristup stvara zaista jedan gotovo autentično prastari dojam, a opet zbog svojeg faktora dovitljive Morriconeove melodičnosti sve uspijeva doći na jedan još viši nivo.

Čak i faktor lagane tenzije u skladbama poput „Verso L'Oriente (Viaggio)“, „Marco Polo E I Mongoli“, „Kublai Khan“ i „Musica Di Corte (Seconda)“ prolaze kao nenapadne, a opet iznimno snažne pratnje.

Moglo bi se reći da na drugom CD-u više do izražaja dolazi orijentalna glazba, točnije glazba s kineskim elementima, te tako CD otvara malena i simpatična „Musica Di Corte (Arpe)“, a 7 minutna „Festeggiamenti A Palazzo“ od razigranog uvoda prelazi u nježniju melodiju frulice.

Posebno iznenađuje mračna i iznimno snažna „Una Nuova Cilviltà“ gdje se stvara jedan gotovo nadrealni orijentalni zvuk izmiješan s dozom nostalgije i još jednom razočarava slaba audio kvaliteta.

Imamo naravno i dramatične teme poput „Il Sud Brucia“ ili odličnu „La Grande Marcia Di Kublai“ za koju, taman kada se čini da se previše dramatično lupa po jedno te istom, na svojoj sredini totalno okine u neurotično ludilo koje je tipično samo i jedino za Morriconea.

Ovdje svaki ton i svaka nota nešto znače, a glazbene konstrukcije, harmonije i melodije jasno ukazuju da Morricone ništa ne imitira, već uistinu stvara snažnu atmosferu, te ima i sposobnost stvoriti emocije i slike u glavi slušatelja i to čak uzimajući u obzir ako slušatelj nije nikada niti pogledao ovu seriju. I ono što je možda najbitnije, Morricone je svjestan da snažan dojam ne stvaraju samo odlični orkestralni aranžmani, već i snažne glazbene teme koje su temelj priče i koje svojim varijacijama mogu stvoriti cijeli spektar različitih audio doživljaja, te uvijek jasno dati slušatelju do znanja nakon samo jednog tona da ta glazba može biti jedino i samo iz Marco Polo serije.

Originalno i višeslojno djelo donekle upropašteno lošim audio zvukom podosta skladbi. U svakom slučaju, jedno od najdivnijih djela u Morriconeovoj karijeri.