Ennio Morricone

Godina:1998
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:3.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Playing Love
  2.   The Legend Of The Pianist On The Ocean
  3.   The Crisis
  4.   Peacherine Rag
  5.   A Goodbye To Friends
  6.   Study For Three Hands
  7.   Tarantella In 3rd Class
  8.   Enduring Movement
  9.   Police
10.   Trailer
11.   Thanks Danny
12.   A Mozart Reincarnated
13.   Child
14.   Magic Waltz
15.   The Goodbye Between 1900 And Max
16.   Goodbye Duet
17.   1900's Madness #1
18.   Danny's Blues
19.   Second Crisis
20.   The Crave
21.   Nocturne With No Moon
22.   Before The End
23.   Playing Love
24.   Ships And Snow
25.   1900's Madness #2
26.   I Can And Then
27.   Silent Goodbye
28.   5 Portraits
29.   Lost Boys Calling
korisnik:
recenzirao: 30.11.2016. u 21:37:48

Prilično ambiciozni soundtrack čak za Morriconea s obzirom da se ovdje upustio u dixieland jazz, blues i cijeli niz američke glazbe stare oko 100 i više godina.

Glavna tema „Playing Love“ otvara album da bi se u svojoj osmominutnoj verziji pojavila i u „The Legend Of The Pianist On The Ocean“ gdje na trenutke koristi srodne glazbene motive iz filma The Untouchables, te ostavlja u pravilu pomalo kakofonični dojam u prevelikom nastojanju da prijeđe cijeli spektar epskog zvuka. Najbolja verzija glavne teme pojavljuje se u klavirskoj verziji „Playing Love“ što je usto najbolji i najdirljiviji trenutak na cijelom soundtracku.

Mnoge skladbe poput razigrane „Peacherine Rag“ koja je u pravilu skladba Scott Joplina, dramatične „Police“, jazzy sanjivih „A Goodbye to Friends“ i „Goodbye Duet“, te izrazito nabrijanih klavirskih kvaziklasičnih skladbi poput „Study For Three Hands“, „Tarantella In 3rd Class“ i „Enduring Movement“, unatoč tome što su zabavne i domišljate, na kraju ostavljaju donekle dojam nedovršenih skica koje ne zaokupe pretjerano pažnju poput skladbica sličnog tipa s nekog drugog Morriconeovog soundtracka.
The Crisis“ svojom namjernom atonalnošću tona-dva uspješno naglašava poantu.

Sentimentalne klavirske skladbe poput „A Mozart Reincarnated“ ili  „Nocturne With No Moon“ koja je preočito potpuna stilska kopija DebussyeveClaire De Lune“, uspijevaju postići željeni efekt, no opet nekako ne daju previše supstance, bilo zbog toga što su prekratke da razviju jasniju ideju ili zbog toga što jednostavno ne zvuče baš kao Morricone.

The Goodbye Between 1900 And Max“ je najviše što se Morricone približio svojim standardima emotivne i otužne skladbe.

Slušajući odličan dixieland jazz pristup u „Nineteen Hundred's Madness“ (prvi i drugi dio) ili jazzy klavirsku skladbu „Danny's Blues“, te razigranu „The Crave“ od Jelly Roll Mortona, jasno je da se s ovim soundtrackom i pristupom Morricone maknuo uspješno od svojeg standardnog zvuka i dao si puno truda da stvori autentičnu glazbenu kulisu američkog zvuka koja se doduše često sastoji ili od obrade tuđih skladbi ili žanrovskog kopiranja istih.

Najdulja klavirska skladba „5 Portraits“ još jednom možda najbolje sumira smisao ovog soundtracka iz Morriconeove perspektive, a to je da ga prikazuje virtuoznim skladateljem koji može savršeno baratati žanrovima koje će sve strpati u isti koš i stvoriti jednu neoklasičnu-jazzy-ragtime priču u kojoj je sve uspješno i uzbudljivo povezano. Zašto me se onda sve to baš ne dojmi!? Vjerojatno zato jer se radi o imitaciji umjesto o istinskom i nepatvorenom Morriconeovom načinu glazbenog izražavanja.

Roger Waters pjeva završnu „Lost Boys Calling“ i opet, unatoč lijepoj melodiji, nešto nedostaje.

Iako se može reći da je rezultat ne samo veoma uspješan s tehničke strane, već je sve i iznimno profesionalno odrađeno, cijeli soundtrack u svom tom šarenilu klavirskih i orkestralnih skladbi ostavlja ipak donekle tanki dojam što je i šteta jer je Morricone rijetko kada stvorio soundtrack s ovolikom gomilom raznovrsnih glazbenih tema, no nekako sva ta raznovrsnost kao da je zbilja više poslužila kao audio podloga, negoli u svrhu produbljivanja same priče.

Stoga, kao rezultat imamo sasvim solidan soundtrack koji ne razočarava, no niti oduševljava s obzirom na ambiciju, trud i žanrovsku svestranost koji ga krase. Ostaje donekle dojam grebanja po površini, te prava dubina i supstanca koja se čeka prilikom slušanja ovog šarenila se ne pojavljuje prečesto.

Prilično ambiciozni soundtrack čak za Morriconea s obzirom da se ovdje upustio u dixieland jazz, blues i cijeli niz američke glazbe stare oko 100 i više godina.

Glavna tema „Playing Love“ otvara album da bi se u svojoj osmominutnoj verziji pojavila i u „The Legend Of The Pianist On The Ocean“ gdje na trenutke koristi srodne glazbene motive iz filma The Untouchables, te ostavlja u pravilu pomalo kakofonični dojam u prevelikom nastojanju da prijeđe cijeli spektar epskog zvuka. Najbolja verzija glavne teme pojavljuje se u klavirskoj verziji „Playing Love“ što je usto najbolji i najdirljiviji trenutak na cijelom soundtracku.

Mnoge skladbe poput razigrane „Peacherine Rag“ koja je u pravilu skladba Scott Joplina, dramatične „Police“, jazzy sanjivih „A Goodbye to Friends“ i „Goodbye Duet“, te izrazito nabrijanih klavirskih kvaziklasičnih skladbi poput „Study For Three Hands“, „Tarantella In 3rd Class“ i „Enduring Movement“, unatoč tome što su zabavne i domišljate, na kraju ostavljaju donekle dojam nedovršenih skica koje ne zaokupe pretjerano pažnju poput skladbica sličnog tipa s nekog drugog Morriconeovog soundtracka.
The Crisis“ svojom namjernom atonalnošću tona-dva uspješno naglašava poantu.

Sentimentalne klavirske skladbe poput „A Mozart Reincarnated“ ili  „Nocturne With No Moon“ koja je preočito potpuna stilska kopija DebussyeveClaire De Lune“, uspijevaju postići željeni efekt, no opet nekako ne daju previše supstance, bilo zbog toga što su prekratke da razviju jasniju ideju ili zbog toga što jednostavno ne zvuče baš kao Morricone.

The Goodbye Between 1900 And Max“ je najviše što se Morricone približio svojim standardima emotivne i otužne skladbe.

Slušajući odličan dixieland jazz pristup u „Nineteen Hundred's Madness“ (prvi i drugi dio) ili jazzy klavirsku skladbu „Danny's Blues“, te razigranu „The Crave“ od Jelly Roll Mortona, jasno je da se s ovim soundtrackom i pristupom Morricone maknuo uspješno od svojeg standardnog zvuka i dao si puno truda da stvori autentičnu glazbenu kulisu američkog zvuka koja se doduše često sastoji ili od obrade tuđih skladbi ili žanrovskog kopiranja istih.

Najdulja klavirska skladba „5 Portraits“ još jednom možda najbolje sumira smisao ovog soundtracka iz Morriconeove perspektive, a to je da ga prikazuje virtuoznim skladateljem koji može savršeno baratati žanrovima koje će sve strpati u isti koš i stvoriti jednu neoklasičnu-jazzy-ragtime priču u kojoj je sve uspješno i uzbudljivo povezano. Zašto me se onda sve to baš ne dojmi!? Vjerojatno zato jer se radi o imitaciji umjesto o istinskom i nepatvorenom Morriconeovom načinu glazbenog izražavanja.

Roger Waters pjeva završnu „Lost Boys Calling“ i opet, unatoč lijepoj melodiji, nešto nedostaje.

Iako se može reći da je rezultat ne samo veoma uspješan s tehničke strane, već je sve i iznimno profesionalno odrađeno, cijeli soundtrack u svom tom šarenilu klavirskih i orkestralnih skladbi ostavlja ipak donekle tanki dojam što je i šteta jer je Morricone rijetko kada stvorio soundtrack s ovolikom gomilom raznovrsnih glazbenih tema, no nekako sva ta raznovrsnost kao da je zbilja više poslužila kao audio podloga, negoli u svrhu produbljivanja same priče.

Stoga, kao rezultat imamo sasvim solidan soundtrack koji ne razočarava, no niti oduševljava s obzirom na ambiciju, trud i žanrovsku svestranost koji ga krase. Ostaje donekle dojam grebanja po površini, te prava dubina i supstanca koja se čeka prilikom slušanja ovog šarenila se ne pojavljuje prečesto.