Ennio Morricone

Godina:1995
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:2.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Serene Family
  2.   An Unusual Approach
  3.   With Energy And Decision
  4.   Virtual Reality
  5.   Preparation And Victory
  6.   Disclosure
  7.   Sad Family
  8.   Unemployed!
  9.   Sex And Computers
10.   Computers And Work
11.   Sex And Power
12.   First Passacaglia
13.   Second Passacaglia
14.   Third Passacaglia
15.   Sex, Power And Computers
korisnik:
recenzirao: 03.12.2016. u 20:09:56

1990-ih je Morricone stvorio vjerojatno najviše soundtrackova za striktno američke filmove, no na žalost, upravo je u tom desetljeću bio najmanje inspiriran, pogotovo za moderni i pomalo anemični američki svijet koji se u mnogim stvarima do temelja razlikovao od europskog svijeta, pogotovo talijanskog sentimenta koji je Morricone često pružao u svojoj glazbi. Unatoč tome, dao si je truda zaći u taj drugi svijet i stvoriti prikladnu glazbu za američke filmove različitih tematika. Jedan od tih je i Disclosure s Michael Douglasom i Demi Moore u glavnim ulogama.

Pošto se radi o uredskoj drami s elementima trilera, tu je anemičnost već sama po sebi na neki način nametnuta, no unatoč tome, ovo je čak jedan od boljih soundtrackova koje je Morricone stvorio za američki film u tom razdoblju.

Uvodna „Serene Family“ je nježna i opuštena orkestralna skladba koja se nimalo ne nameće, a opet pruža sasvim dostatne atmosfere i ljepote da involvira slušatelja. Njenu ideju slijede melankolične „Sad Family“ i „Unemployed“.

 „An Unusual Approach“ sa svojih 7 minuta je najdulja stvar, te ulazi u domenu tenzije. Iako ne pruža ništa novo od Ennia sa svojim lunanjem tipičnim za njegove 90-te, i dalje nosi jednu dozu karaktera i napetosti koja van filma polako počinje gubiti svoju funkciju.

With Energy and Decision“ je napeta skladba i naznaka jedne od boljih stvari koja se u potpunosti manifestirala u svojem izrazito melodičnom izdanju u „Preparation and Victory“ koja započne priču pomalo zlokobno da bi se pretvorila u svom drugom dijelu u najsnažniju glazbenu temu na soundtracku.

Virtual Reality“ je najambicioznija, te 6 i pol minuta dugačka skladba koja pruža jednu tenzijsku i gotovo nadrealnu dimenziju svojim nekonvencionalnim zvukom uz prateće orkestralne motive koji se pomalo ubacuju zajedno s bubnjevima i basovima, te stvaraju jednu dramatičnu atmosferu. Moglo bi se reći da je tu Morricone kreativan gotovo kao i u razigranim tenzijskim sekvencama za westerne tijekom 60-ih, samo naravno, na drugačiji način.

Iako niti prvi dio soundtracka ne oduševaljava pretjerano, druga polovica postaje još manje zanimljiva, pogotovo 3 verzije „Passacaglia“ skladbi koje pružaju već otrcani rolajući motiv koji je Morricone do tada izveo do iznemoglosti u karijeri u različitim varijacijama, te očito kada nema inspiraciju poseže za iskušanim receptom koji uvijek funkcionira da ispuni svoju funkciju u filmu. Čak je i dobro izvedeno, ali već smo to čuli, pogotovo počevši sa The Mission soundtrackom koji je taj rolajući motiv postavio kao temelj „Falls“ skladbe. Od tog trena se činilo da je to postao njegov omiljeni motiv koji će ispuniti puno rupa u narednim filmovima, tako da mi je s vremenom postalo draže ne čuti ga. Nije uvijek identična melodija, ali je uvijek ista ideja i pristup aranžiran na različite načine.

Soundtrack koji unatoč nekim svojim zanimljivim trenucima neće prosječnom slušatelju pružiti ništa pretjerano izazovno iako se radi čak o jednom od boljih djela koje je Morricone stvorio u tom razdoblju za američke filmove što na žalost ne govori pretjerano u prilog kvaliteti.

1990-ih je Morricone stvorio vjerojatno najviše soundtrackova za striktno američke filmove, no na žalost, upravo je u tom desetljeću bio najmanje inspiriran, pogotovo za moderni i pomalo anemični američki svijet koji se u mnogim stvarima do temelja razlikovao od europskog svijeta, pogotovo talijanskog sentimenta koji je Morricone često pružao u svojoj glazbi. Unatoč tome, dao si je truda zaći u taj drugi svijet i stvoriti prikladnu glazbu za američke filmove različitih tematika. Jedan od tih je i Disclosure s Michael Douglasom i Demi Moore u glavnim ulogama.

Pošto se radi o uredskoj drami s elementima trilera, tu je anemičnost već sama po sebi na neki način nametnuta, no unatoč tome, ovo je čak jedan od boljih soundtrackova koje je Morricone stvorio za američki film u tom razdoblju.

Uvodna „Serene Family“ je nježna i opuštena orkestralna skladba koja se nimalo ne nameće, a opet pruža sasvim dostatne atmosfere i ljepote da involvira slušatelja. Njenu ideju slijede melankolične „Sad Family“ i „Unemployed“.

 „An Unusual Approach“ sa svojih 7 minuta je najdulja stvar, te ulazi u domenu tenzije. Iako ne pruža ništa novo od Ennia sa svojim lunanjem tipičnim za njegove 90-te, i dalje nosi jednu dozu karaktera i napetosti koja van filma polako počinje gubiti svoju funkciju.

With Energy and Decision“ je napeta skladba i naznaka jedne od boljih stvari koja se u potpunosti manifestirala u svojem izrazito melodičnom izdanju u „Preparation and Victory“ koja započne priču pomalo zlokobno da bi se pretvorila u svom drugom dijelu u najsnažniju glazbenu temu na soundtracku.

Virtual Reality“ je najambicioznija, te 6 i pol minuta dugačka skladba koja pruža jednu tenzijsku i gotovo nadrealnu dimenziju svojim nekonvencionalnim zvukom uz prateće orkestralne motive koji se pomalo ubacuju zajedno s bubnjevima i basovima, te stvaraju jednu dramatičnu atmosferu. Moglo bi se reći da je tu Morricone kreativan gotovo kao i u razigranim tenzijskim sekvencama za westerne tijekom 60-ih, samo naravno, na drugačiji način.

Iako niti prvi dio soundtracka ne oduševaljava pretjerano, druga polovica postaje još manje zanimljiva, pogotovo 3 verzije „Passacaglia“ skladbi koje pružaju već otrcani rolajući motiv koji je Morricone do tada izveo do iznemoglosti u karijeri u različitim varijacijama, te očito kada nema inspiraciju poseže za iskušanim receptom koji uvijek funkcionira da ispuni svoju funkciju u filmu. Čak je i dobro izvedeno, ali već smo to čuli, pogotovo počevši sa The Mission soundtrackom koji je taj rolajući motiv postavio kao temelj „Falls“ skladbe. Od tog trena se činilo da je to postao njegov omiljeni motiv koji će ispuniti puno rupa u narednim filmovima, tako da mi je s vremenom postalo draže ne čuti ga. Nije uvijek identična melodija, ali je uvijek ista ideja i pristup aranžiran na različite načine.

Soundtrack koji unatoč nekim svojim zanimljivim trenucima neće prosječnom slušatelju pružiti ništa pretjerano izazovno iako se radi čak o jednom od boljih djela koje je Morricone stvorio u tom razdoblju za američke filmove što na žalost ne govori pretjerano u prilog kvaliteti.