Ennio Morricone

Godina:1994
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:3.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Wolf And Love
  2.   The Barn
  3.   The Dream And The Dear
  4.   The Moon
  5.   Laura Goes To Join Wolf
  6.   Laura And Wolf United
  7.   First Transition
  8.   The Howl And The City
  9.   Animals And Encounters
10.   Laura Transformed
11.   Wolf
12.   Second Transition
13.   Will's Final Goodbye
14.   Chase
15.   Confirmed Doubts
16.   The Talisman
17.   Third Transition
18.   A Shock For Laura
19.   Laura And Will
20.   Laura
korisnik:
recenzirao: 04.12.2016. u 21:03:44

Jack Nicholson u ulozi čovjeka koji se pretvara u vukodlaka je ponajviše romantična priča s elementima horora i akcije. Ono što izdvaja ovaj soundtrack od ostalih Morriconeovih jest da je ovdje pristupio stvaranju glazbe sasvim drugačije, a to je da je stvorio jedan orkestralno klasični soundtrack u kojemu će umjesto standardnih tema, njihovih varijacija i pokojeg trenutka tenzije, stvoriti jedno iznimno šareno djelo koje se neće oslanjati nužno na pojedine teme, već prvenstveno na raznovrsnu glazbenu teksturu koja se provlači kroz cijeli film, te se više radilo na stvaranju cjelokupne atmosfere, negoli da bi pojedine teme nosile snagu priče. Takav pristup više definira recimo John Williamsa i cijeli niz ostalih američkih skladatelja, negoli Morriconea koji se upravo izdvaja od ostalih po tome što je poanta njegove glazbe često ležala u snažnim temama, te praktički potpunom izbjegavanju 'mickey-mousinga', tj. katkad napornog naglašavanja svake scene orkestralnim doskočicama. Ovdje je malo promijenio pristup i prišao problemu sa američkim načinom razmišljanja.

Uvodna „Wolf and Love“ svojim pomalo besciljnim lunanjem ne daje još naslutiti što slijedi na soundtracku, no slušatelja upoznaje s jednim rifom koji imitira zvuk čembala i doslovno prelijeće mnoge skladbe na soundtracku što je u jednu ruku zanimljivo, no katkada i pretjerano. Da li se tim motivom htio stvoriti dojam tajanstvenosti teško mi je zaključiti, no sigurno postoji iza njega neka ideja kojoj je bio cilj pojačati atmosferu, a možda i dati određeni motiv koji bi priču povezivao.

The Barn“ je nježna skladba sa saksofonom koja čak uspijeva pružiti i jednu dublju melankoličnu dimenziju unatoč svom sentišerskom pristupu.

Preko 9 minuta dugačka „The Dream and the Deer“ je zasigurno jedan od najbitnijih trenutaka. Njen uvodni dio pun tajanstvenosti traje kojih 5 minuta da bi nas u drugoj polovici Morricone podsjetio još jednom zašto je genijalac kada nas upozna s motivom od šest tonova koji na neki način love svu esenciju atmosfere ovog soundtracka svojim asocijacijama na puni mjesec i noć, a pritom se uz to čuje i truba koja doslovno imitira zavijanje vuka i jasno je taj tren da je i više nego uspješno prenesena glavna ideja filma. Skladba nakon toga krene ubrzanim tempu koji asocira na nekakvu potjeru da bi prema kraju krenula sve uzbudljivijom dinamikom pomoću snažne orkestracije prema svom vrhuncu i vratila nas opet nazad na temeljni motiv od 6 tonova. Taj motiv se pojavljuje još jednom i u narednoj „The Moon“, no s većim udjelom tenzije. 

Laura and Wolf United“ jednostavnim, no pomalo nadrealno romantičnim motivom od trube i već spomenutim 'letećim' rifom u samom filmu ostavlja donekle jak utisak, tim više što se radi o zadnjoj sceni.

U „The Howl and the City“ cijeli niz puhačkih instrumenata stvara jedan miks kvazi jazza i klasike koji čine bajkovito mračnu i tajanstvenu atmosferu, a potpuna realizacija te ideje usavršena je u iznimno energičnoj „Chase“ gdje konačno sva drama dolazi do izražaja i svo konfuzno ludilo puhačkih instrumenata stvara jedan kolaž kreativne, dopadljive i uzbudljive priče, te samim time spada pod možda i najveći adut na soundtracku, a nije daleko niti ritmična i zanimljiva „Animals and Encounters“.

Pred kraj albuma odlazi se više u standardnu tenziju sa skladbama poput „Confirmed Doubts“ ili „The Talisman“ koje se i dalje se drže temeljne glazbene ideje.

Čini se da je ovdje Morricone uložio prilični trud što je rezultiralo soundtrackom koji je uspio pružiti u određenim trenucima dovoljno karaktera i stvoriti jednu autentičnost po čemu je glazbu lako povezati s dotičnim filmom. S druge strane, sam soundtrack u trajanju od preko sat vremena lako može umoriti slušatelja trenucima praznog hoda kojega ima prilično, te zahtijeva priličnu pažnju tijekom slušanja da ga se doživi u potpunosti, dok s druge strane, svi njegovi aduti koji bi na okupu bili prilično impresivni, daju do znanja da se ovdje radi o jednom ne samo kvalitetnom djelu, već čak i prilično unikatnom za samog Morriconea i to unatoč tome što je možda u jednoj mjeri i ovdje koristio neke glazbeno otrcane ideje koje su mu bile od koristi tijekom 90-ih.

Soundtrack koji bih prije svega preporučio okorjelim ljubiteljima filmske glazbe i to zbog njegove izrazito 'holivudske' strukture. Fanovi samog maestra bi mogli ostati donekle i razočarani. U svakom slučaju jedan od Morriconeovih najboljih soundtrackova što se tiče američkih filmova, pogotovo tijekom 90-ih.

Jack Nicholson u ulozi čovjeka koji se pretvara u vukodlaka je ponajviše romantična priča s elementima horora i akcije. Ono što izdvaja ovaj soundtrack od ostalih Morriconeovih jest da je ovdje pristupio stvaranju glazbe sasvim drugačije, a to je da je stvorio jedan orkestralno klasični soundtrack u kojemu će umjesto standardnih tema, njihovih varijacija i pokojeg trenutka tenzije, stvoriti jedno iznimno šareno djelo koje se neće oslanjati nužno na pojedine teme, već prvenstveno na raznovrsnu glazbenu teksturu koja se provlači kroz cijeli film, te se više radilo na stvaranju cjelokupne atmosfere, negoli da bi pojedine teme nosile snagu priče. Takav pristup više definira recimo John Williamsa i cijeli niz ostalih američkih skladatelja, negoli Morriconea koji se upravo izdvaja od ostalih po tome što je poanta njegove glazbe često ležala u snažnim temama, te praktički potpunom izbjegavanju 'mickey-mousinga', tj. katkad napornog naglašavanja svake scene orkestralnim doskočicama. Ovdje je malo promijenio pristup i prišao problemu sa američkim načinom razmišljanja.

Uvodna „Wolf and Love“ svojim pomalo besciljnim lunanjem ne daje još naslutiti što slijedi na soundtracku, no slušatelja upoznaje s jednim rifom koji imitira zvuk čembala i doslovno prelijeće mnoge skladbe na soundtracku što je u jednu ruku zanimljivo, no katkada i pretjerano. Da li se tim motivom htio stvoriti dojam tajanstvenosti teško mi je zaključiti, no sigurno postoji iza njega neka ideja kojoj je bio cilj pojačati atmosferu, a možda i dati određeni motiv koji bi priču povezivao.

The Barn“ je nježna skladba sa saksofonom koja čak uspijeva pružiti i jednu dublju melankoličnu dimenziju unatoč svom sentišerskom pristupu.

Preko 9 minuta dugačka „The Dream and the Deer“ je zasigurno jedan od najbitnijih trenutaka. Njen uvodni dio pun tajanstvenosti traje kojih 5 minuta da bi nas u drugoj polovici Morricone podsjetio još jednom zašto je genijalac kada nas upozna s motivom od šest tonova koji na neki način love svu esenciju atmosfere ovog soundtracka svojim asocijacijama na puni mjesec i noć, a pritom se uz to čuje i truba koja doslovno imitira zavijanje vuka i jasno je taj tren da je i više nego uspješno prenesena glavna ideja filma. Skladba nakon toga krene ubrzanim tempu koji asocira na nekakvu potjeru da bi prema kraju krenula sve uzbudljivijom dinamikom pomoću snažne orkestracije prema svom vrhuncu i vratila nas opet nazad na temeljni motiv od 6 tonova. Taj motiv se pojavljuje još jednom i u narednoj „The Moon“, no s većim udjelom tenzije. 

Laura and Wolf United“ jednostavnim, no pomalo nadrealno romantičnim motivom od trube i već spomenutim 'letećim' rifom u samom filmu ostavlja donekle jak utisak, tim više što se radi o zadnjoj sceni.

U „The Howl and the City“ cijeli niz puhačkih instrumenata stvara jedan miks kvazi jazza i klasike koji čine bajkovito mračnu i tajanstvenu atmosferu, a potpuna realizacija te ideje usavršena je u iznimno energičnoj „Chase“ gdje konačno sva drama dolazi do izražaja i svo konfuzno ludilo puhačkih instrumenata stvara jedan kolaž kreativne, dopadljive i uzbudljive priče, te samim time spada pod možda i najveći adut na soundtracku, a nije daleko niti ritmična i zanimljiva „Animals and Encounters“.

Pred kraj albuma odlazi se više u standardnu tenziju sa skladbama poput „Confirmed Doubts“ ili „The Talisman“ koje se i dalje se drže temeljne glazbene ideje.

Čini se da je ovdje Morricone uložio prilični trud što je rezultiralo soundtrackom koji je uspio pružiti u određenim trenucima dovoljno karaktera i stvoriti jednu autentičnost po čemu je glazbu lako povezati s dotičnim filmom. S druge strane, sam soundtrack u trajanju od preko sat vremena lako može umoriti slušatelja trenucima praznog hoda kojega ima prilično, te zahtijeva priličnu pažnju tijekom slušanja da ga se doživi u potpunosti, dok s druge strane, svi njegovi aduti koji bi na okupu bili prilično impresivni, daju do znanja da se ovdje radi o jednom ne samo kvalitetnom djelu, već čak i prilično unikatnom za samog Morriconea i to unatoč tome što je možda u jednoj mjeri i ovdje koristio neke glazbeno otrcane ideje koje su mu bile od koristi tijekom 90-ih.

Soundtrack koji bih prije svega preporučio okorjelim ljubiteljima filmske glazbe i to zbog njegove izrazito 'holivudske' strukture. Fanovi samog maestra bi mogli ostati donekle i razočarani. U svakom slučaju jedan od Morriconeovih najboljih soundtrackova što se tiče američkih filmova, pogotovo tijekom 90-ih.