Ennio Morricone

Godina:1986
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Baci Dopo Il Tramonto
  2.   La Vedova
  3.   Tema Per Oria
  4.   Attesa D' Amore
  5.   Ave Maria Seconda
  6.   Inaspettato
  7.   Baci Interrotti
  8.   Innamorarsi A Primavera
  9.   La Venexiana
10.   Solo Baci
11.   La Vedova Meno Triste
12.   Baci Sognati
13.   Angela E Valeria
14.   Incontrarsi
15.   Forse Basta Solo Un Fiore
korisnik:
recenzirao: 06.12.2016. u 00:39:11

La Venexiana aka The Venetian Woman je talijanski romantični film čija se radnja odigrava u Veneciji u 16. stoljeću. Zvuči kao stvoreno za Morriconeovu glazbu što i jest jer je rezultat sjajan. Neki filmovi se ne trebaju pogledati da bi se uživalo u njihovoj glazbi. Ovaj soundtrack odlično funkcionira kao samostalno djelo, te možda čak i bolje negoli u filmu na koji sam samo bacio pogled.

Na soundtracku dominira mandolina što stvara jedan prozračni i sentimentalni, a opet snažan ugođaj. Posebno je impresivna uvodna „Baci Dopo Il Tramonto“ koja počne lagano s frulicom i nastavlja sa zborskim komadom. Jednostavna, no efektivna melodija podvučena uistinu divnim aranžmanom stvara gotovo nadrealno divnu atmosferu.

La Vedova“ sa svojom frulicom najviše podsjeća na nešto s također odličnog Marco Polo soundtracka što ne čudi s obzirom da je radnja isto smještena u Veneciji, a i čini se da su 80-ih godina radnje filmova i serija bile često smještene u srednji vijek i doba renesanse gdje se Morricone uistinu iskazao odličnim kao i u mnogim drugim filmskim žanrovima.

Jedna od najmelodičnijih i najzanimljivijih tema dolazi sa razigranom „Tema Per Oria“, a gotovo senzualna tenzija stvorena je prekrasnom „Attessa D'Amore“ gdje ženski vokal prati svaki dirljivi ton razvoja melodije i odličan je pokazatelj kako Morricone s jako malo može reći ne samo puno toga, već dirnuti slušatelja na način kako to mogu samo rijetki glazbenici.

Ave Maria Seconda“ počne s dramatičnim baroknim trubama i onda prelazi u divnu zborsku crkvenu pjesmu.

Glavna tema „Innamorarsi A Primavera“ se pojavljuje tek na samoj sredini soundtracka i radi se o sentimentalnoj skladbici sa izrazitim mediteranskim ugođajem koja se pojavljuje i u synth verziji u „Incontrarsi“ i lijep je dodatak cjelokupnoj priči.

Pred kraj posebno iznenađuje prekrasna skladba „Angela E Valeria“ koja je melodijom donekle slična temi s Morriconeovog soundtracka Macchie Solari iz 1975. no tok melodije joj je ovdje fluidniji i zanimljiviji.

Tu se pojavilo par i više nego poželjnih varijacija na glavne teme i taman kada se čini da je to sve i više nego dovoljno da bi soundtrack bio savršen, na samom kraju Morricone nam pruža svoju prekrasnu skladbu „Forse Basta“ iz 70-ih u prekrasnoj izvedbi mandoline tako da ionako izrazito emotivan i nježan soundtrack dobiva i dodatno predivan završetak.

Soundtrack koji ima sve što je potrebno i gdje je Morricone očito svoj na svome. Na neki način lagan i pitki, no opet emocijama dubok do mjere da mi se čini da mu čak niti film nije u potpunosti mogao poslužiti kao dostojna podloga. Divna, nježna i nepretenciozna glazba koja uspijeva biti emotivna i duboka bez forsiranja emocija što je neizbježni rezultat iznimno zrelog i senzibilnog glazbenika kakav je Morricone. Na žalost, ne moramo se nadati da ćemo više ikada čuti nakon Morriconea ovakav soundtrack, bilo da govorimo o žanru, pristupu ili emocijama koje pobuđuje.

La Venexiana aka The Venetian Woman je talijanski romantični film čija se radnja odigrava u Veneciji u 16. stoljeću. Zvuči kao stvoreno za Morriconeovu glazbu što i jest jer je rezultat sjajan. Neki filmovi se ne trebaju pogledati da bi se uživalo u njihovoj glazbi. Ovaj soundtrack odlično funkcionira kao samostalno djelo, te možda čak i bolje negoli u filmu na koji sam samo bacio pogled.

Na soundtracku dominira mandolina što stvara jedan prozračni i sentimentalni, a opet snažan ugođaj. Posebno je impresivna uvodna „Baci Dopo Il Tramonto“ koja počne lagano s frulicom i nastavlja sa zborskim komadom. Jednostavna, no efektivna melodija podvučena uistinu divnim aranžmanom stvara gotovo nadrealno divnu atmosferu.

La Vedova“ sa svojom frulicom najviše podsjeća na nešto s također odličnog Marco Polo soundtracka što ne čudi s obzirom da je radnja isto smještena u Veneciji, a i čini se da su 80-ih godina radnje filmova i serija bile često smještene u srednji vijek i doba renesanse gdje se Morricone uistinu iskazao odličnim kao i u mnogim drugim filmskim žanrovima.

Jedna od najmelodičnijih i najzanimljivijih tema dolazi sa razigranom „Tema Per Oria“, a gotovo senzualna tenzija stvorena je prekrasnom „Attessa D'Amore“ gdje ženski vokal prati svaki dirljivi ton razvoja melodije i odličan je pokazatelj kako Morricone s jako malo može reći ne samo puno toga, već dirnuti slušatelja na način kako to mogu samo rijetki glazbenici.

Ave Maria Seconda“ počne s dramatičnim baroknim trubama i onda prelazi u divnu zborsku crkvenu pjesmu.

Glavna tema „Innamorarsi A Primavera“ se pojavljuje tek na samoj sredini soundtracka i radi se o sentimentalnoj skladbici sa izrazitim mediteranskim ugođajem koja se pojavljuje i u synth verziji u „Incontrarsi“ i lijep je dodatak cjelokupnoj priči.

Pred kraj posebno iznenađuje prekrasna skladba „Angela E Valeria“ koja je melodijom donekle slična temi s Morriconeovog soundtracka Macchie Solari iz 1975. no tok melodije joj je ovdje fluidniji i zanimljiviji.

Tu se pojavilo par i više nego poželjnih varijacija na glavne teme i taman kada se čini da je to sve i više nego dovoljno da bi soundtrack bio savršen, na samom kraju Morricone nam pruža svoju prekrasnu skladbu „Forse Basta“ iz 70-ih u prekrasnoj izvedbi mandoline tako da ionako izrazito emotivan i nježan soundtrack dobiva i dodatno predivan završetak.

Soundtrack koji ima sve što je potrebno i gdje je Morricone očito svoj na svome. Na neki način lagan i pitki, no opet emocijama dubok do mjere da mi se čini da mu čak niti film nije u potpunosti mogao poslužiti kao dostojna podloga. Divna, nježna i nepretenciozna glazba koja uspijeva biti emotivna i duboka bez forsiranja emocija što je neizbježni rezultat iznimno zrelog i senzibilnog glazbenika kakav je Morricone. Na žalost, ne moramo se nadati da ćemo više ikada čuti nakon Morriconea ovakav soundtrack, bilo da govorimo o žanru, pristupu ili emocijama koje pobuđuje.