Ennio Morricone

Godina:2015
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:3.00

POPIS PJESAMA:

  1.   L'Ultima Diligenza Di Red Rock (Versione Integrale)
  2.   Overture
  3.   Major Warren Meet Daisy Domergue [Explicit] (Dialogue)
  4.   Narratore Letterario
  5.   Apple Blossom - The White Stripes
  6.   Frontier Justice (Dialogue)
  7.   L'Ultima Diligenza Di Red Rock (#2)
  8.   Neve (Versione Integrale)
  9.   This Here Is Daisy Domergue (Dialogue)
10.   Sei Cavalli
11.   Raggi Di Sole Sulla Montagna
12.   Son Of The Bloody Nigger Killer Of Baton Rouge [Explicit] (Dialogue)
13.   Jim Jones At Botany Bay - Jennifer Jason Leigh
14.   Neve (#2)
15.   Uncle Charlie's Stew [Explicit] (Dialogue)
16.   I Quattro Passeggeri
17.   La Musica Prima Del Massacro
18.   L'Inferno Bianco (Synth)
19.   The Suggestive Oswaldo Mobray (Dialogue)
20.   Now You're All Alone - David Hess
21.   Sangue E Neve
22.   L'Inferno Bianco (Ottoni)
23.   Neve (#3)
24.   Daisy's Speech [Explicit] (Dialogue)
25.   La Lettera Di Lincoln (Strumentale)
26.   La Lettera Di Lincoln (Con Dialogo)
27.   There Won't Be Many Coming Home - Roy Orbison
28.   La Puntura Della Morte
korisnik:
recenzirao: 06.12.2016. u 19:53:50

I tako je Morricone konačno osvojio Oscara. Iako se radi o zaista jako dobrom soundtracku, razlog za osvojen Oscar leži najvjerojatnije u činjenici da mu je već par Oscara izmaknulo prilikom podosta nominacija i to očito samo zato što se ne radi o američkom skladatelju. Ovo je također prvi put da je Morricone Tarantinu napravio službeni soundtrack s obzirom da je do sada Tarantino za većinu svojih filmova koristio mnoge Morriconeove skladbe iz drugih filmova. To je katkada bilo pretjerano i napadno zbog prevelike koncentracije raznovrsnih i preupečatljivih glazbenih tema, no s druge strane Tarantino je samom Morriconeu učinio veliku uslugu jer je ukazao na taj način široj populaciji na genijalnost i snagu njegove glazbe.

Vrlo dobar soundtrack, no način na koji je koncipiran je prilično problematičan i to iz više razloga. Soundtrack traje preko 70 minuta, a u pravilu ne bi trebao trajati dulje od kojih 40 minuta. Od 28 traka, njih 16 su Morriconeove skladbe, a od ostatka imamo čak 8 traka s dijalogom iz filma što je ne samo nepotrebno, već dodatno ruši koheziju audio doživljaja. Jedini smisleni trenutak dolazi s australskom folk pjesmom „Jim Jones At Botany Bay“ u izvedbi glumice Jennifer Jason Leigh u identičnoj verziji kakva je u filmu. Valja istaknuti i Roy OrbisonovuThere Won't Be Many Coming Home“ koja se svojim retro sentimentom odlično uklopila u priču.

Što se tiče Morriconea, uvodna tema „L'Ultima Diligenza Di Red Rock (Versione Integrale)“ sumira prilično sve potrebno od ovog soundtracka. Skladba dočarava napetost s prilično turobno jezovitom temom i njenim sve žešćim razvojem prema kraju, te prije svega uspijeva impresionirati svojom energijom i činjenicom da Morricone i u kasnim 80-ima uspijeva stvoriti nešto s ovoliko snage i neurotičnosti u sebi. Orkestar, vokali, bubnjevi, zlokobna tema odsvirana puhačkim instrumentima, te raznovrsni motivi tvore cijeli spektar silne drame koja jasno daje naslutiti da se ne sprema nešto dobro. Očito je veliki trud ovdje uložen. Također, iz te teme je odmah jasno da ne trebate očekivati čuti nešto što ste čuli u The Good, the Bad and the Ugly filmu jer je Morricone svjestan, za razliku od mnogih slušatelja koji su htjeli čuti fućkanje i zveckanje, da ovakav western jednostavno ne može dobiti glazbeni pristup kakav su imali westerni prije pola stoljeća, kako zbog vremena u kojem je nastao, tako i zbog samog sadržaja i atmosfere filma.

Naredni problemi na soundtracku počinju već sa sljedećom „Overture“ koja nije ništa doli segment preko 12 minuta dugačke odlične „Neve (Versione Integrale)“ skladbe koja svojom jezovitom i mračnom tenzijom doslovno uvlači slušatelja u hladne i snježne scene iz filma, te je također vitalni dio ovog soundtracka.

Također, pod jedan od problema soundtracka spadaju i varijacije koje se nadalje počinju pretjerano varirati na par glavnih ideja koje su sve ionako sumirane u dvije prethodno spomenute skladbe. U tim varijacijama uglavnom nema međusobno nekih većih promjena tako da vrlo brzo postaje zamorno slušati jedno te iste dvije teme u tolikoj mjeri.

Malo varijacija još dobivamo u tenzijskoj „Sei Cavalli“ i gotovo psihodelično modernističkoj „Raggi Di Sole Sulla Montagna“ koje doduše ne zaokupljaju uho baš pretjerano.

Jedan od najvećih apsurda jest što se skladba „L'Inferno Bianco“ koja je sama po sebi i zanimljiva, pojavljuje u dvije verzije, navodno u jednoj gdje se pojavljuje synth, a u drugoj verziji truba. Problem je u tome što se radi o toliko minornoj razlici da se tijekom slušanja ne može niti zamijetiti ili prepoznati ta razlika čak niti uz veliki trud. Kada sam konačno na jednom dijelu našao razliku, ona je bila toliko minorna da mi je to postalo još besmislenije. Drugim riječima, jedno te ista skladba u praktički identičnoj verziji se ponavlja dva puta.

Najnježnija tema koja postaje svakim slušanjem sve bolja jest „La Lettera Di Lincoln (Strumentale)“ koja svojim Aaron Coplandovskim pristupom uspješno naglašava patriotski zvuk Amerike preko nježne trube, a upotrijebljena je u sceni čitanja 'pisma Abrahama Lincolna“. Te skladbe ne bi čak niti bilo da Tarantino nije molio Morriconea da mu posebno za tu scenu sklada temu.

Morricone si je dao truda stvoriti vrlo dobar soundtrack i kada se sumiraju svi bitni glazbeni elementi radi se uistinu o vrlo dobrom, promišljenom i kompleksnom djelu koje je na žalost prezentirano prilično slabo i to ne samo zbog gore navedenih razloga, već i zbog toga što se u preko 72 minute nisu našle skladbe koje je Morricone stvorio za neke druge filmove, a Tarantino ih je opet izvukao i upotrijebio u filmu. Radi se o čak 3 skladbe koje se nalaze na The Thing soundtracku, no čini se da ih Carpenter nije niti upotrijebio u samom filmu, te jednoj skladbi iz Exorcist 2 – The Heretic filma. Posebno razočarava što se nije upotrijebila histerična tema koja je u filmu bila prisutna kod scena trovanja kavom i vješanja.

Da su izbačeni nepotrebni dijalozi, smanjen volumen presličnih varijacija na teme, dodane skladbe koje su se našle u filmu (bez obzira što su s nekih drugih soundtrackova), tada bi ovaj soundtrack zasjao punim sjajem i dobio na šarenilu, te samim time vjerojatno i pola ocjene do čak cijelu ocjenu više od mene. Ovako je ostao s jedne strane neispunjen potencijal, a s druge strane nam prezentira i nametnutu ambicioznost, vjerojatno od samog Tarantina, da davi slušatelje s monolozima i dijalozima iz samog filma.

Glazba je plus i zasluženo je pokupila Oscara, no sama prezentacija je prilični minus.

I tako je Morricone konačno osvojio Oscara. Iako se radi o zaista jako dobrom soundtracku, razlog za osvojen Oscar leži najvjerojatnije u činjenici da mu je već par Oscara izmaknulo prilikom podosta nominacija i to očito samo zato što se ne radi o američkom skladatelju. Ovo je također prvi put da je Morricone Tarantinu napravio službeni soundtrack s obzirom da je do sada Tarantino za većinu svojih filmova koristio mnoge Morriconeove skladbe iz drugih filmova. To je katkada bilo pretjerano i napadno zbog prevelike koncentracije raznovrsnih i preupečatljivih glazbenih tema, no s druge strane Tarantino je samom Morriconeu učinio veliku uslugu jer je ukazao na taj način široj populaciji na genijalnost i snagu njegove glazbe.

Vrlo dobar soundtrack, no način na koji je koncipiran je prilično problematičan i to iz više razloga. Soundtrack traje preko 70 minuta, a u pravilu ne bi trebao trajati dulje od kojih 40 minuta. Od 28 traka, njih 16 su Morriconeove skladbe, a od ostatka imamo čak 8 traka s dijalogom iz filma što je ne samo nepotrebno, već dodatno ruši koheziju audio doživljaja. Jedini smisleni trenutak dolazi s australskom folk pjesmom „Jim Jones At Botany Bay“ u izvedbi glumice Jennifer Jason Leigh u identičnoj verziji kakva je u filmu. Valja istaknuti i Roy OrbisonovuThere Won't Be Many Coming Home“ koja se svojim retro sentimentom odlično uklopila u priču.

Što se tiče Morriconea, uvodna tema „L'Ultima Diligenza Di Red Rock (Versione Integrale)“ sumira prilično sve potrebno od ovog soundtracka. Skladba dočarava napetost s prilično turobno jezovitom temom i njenim sve žešćim razvojem prema kraju, te prije svega uspijeva impresionirati svojom energijom i činjenicom da Morricone i u kasnim 80-ima uspijeva stvoriti nešto s ovoliko snage i neurotičnosti u sebi. Orkestar, vokali, bubnjevi, zlokobna tema odsvirana puhačkim instrumentima, te raznovrsni motivi tvore cijeli spektar silne drame koja jasno daje naslutiti da se ne sprema nešto dobro. Očito je veliki trud ovdje uložen. Također, iz te teme je odmah jasno da ne trebate očekivati čuti nešto što ste čuli u The Good, the Bad and the Ugly filmu jer je Morricone svjestan, za razliku od mnogih slušatelja koji su htjeli čuti fućkanje i zveckanje, da ovakav western jednostavno ne može dobiti glazbeni pristup kakav su imali westerni prije pola stoljeća, kako zbog vremena u kojem je nastao, tako i zbog samog sadržaja i atmosfere filma.

Naredni problemi na soundtracku počinju već sa sljedećom „Overture“ koja nije ništa doli segment preko 12 minuta dugačke odlične „Neve (Versione Integrale)“ skladbe koja svojom jezovitom i mračnom tenzijom doslovno uvlači slušatelja u hladne i snježne scene iz filma, te je također vitalni dio ovog soundtracka.

Također, pod jedan od problema soundtracka spadaju i varijacije koje se nadalje počinju pretjerano varirati na par glavnih ideja koje su sve ionako sumirane u dvije prethodno spomenute skladbe. U tim varijacijama uglavnom nema međusobno nekih većih promjena tako da vrlo brzo postaje zamorno slušati jedno te iste dvije teme u tolikoj mjeri.

Malo varijacija još dobivamo u tenzijskoj „Sei Cavalli“ i gotovo psihodelično modernističkoj „Raggi Di Sole Sulla Montagna“ koje doduše ne zaokupljaju uho baš pretjerano.

Jedan od najvećih apsurda jest što se skladba „L'Inferno Bianco“ koja je sama po sebi i zanimljiva, pojavljuje u dvije verzije, navodno u jednoj gdje se pojavljuje synth, a u drugoj verziji truba. Problem je u tome što se radi o toliko minornoj razlici da se tijekom slušanja ne može niti zamijetiti ili prepoznati ta razlika čak niti uz veliki trud. Kada sam konačno na jednom dijelu našao razliku, ona je bila toliko minorna da mi je to postalo još besmislenije. Drugim riječima, jedno te ista skladba u praktički identičnoj verziji se ponavlja dva puta.

Najnježnija tema koja postaje svakim slušanjem sve bolja jest „La Lettera Di Lincoln (Strumentale)“ koja svojim Aaron Coplandovskim pristupom uspješno naglašava patriotski zvuk Amerike preko nježne trube, a upotrijebljena je u sceni čitanja 'pisma Abrahama Lincolna“. Te skladbe ne bi čak niti bilo da Tarantino nije molio Morriconea da mu posebno za tu scenu sklada temu.

Morricone si je dao truda stvoriti vrlo dobar soundtrack i kada se sumiraju svi bitni glazbeni elementi radi se uistinu o vrlo dobrom, promišljenom i kompleksnom djelu koje je na žalost prezentirano prilično slabo i to ne samo zbog gore navedenih razloga, već i zbog toga što se u preko 72 minute nisu našle skladbe koje je Morricone stvorio za neke druge filmove, a Tarantino ih je opet izvukao i upotrijebio u filmu. Radi se o čak 3 skladbe koje se nalaze na The Thing soundtracku, no čini se da ih Carpenter nije niti upotrijebio u samom filmu, te jednoj skladbi iz Exorcist 2 – The Heretic filma. Posebno razočarava što se nije upotrijebila histerična tema koja je u filmu bila prisutna kod scena trovanja kavom i vješanja.

Da su izbačeni nepotrebni dijalozi, smanjen volumen presličnih varijacija na teme, dodane skladbe koje su se našle u filmu (bez obzira što su s nekih drugih soundtrackova), tada bi ovaj soundtrack zasjao punim sjajem i dobio na šarenilu, te samim time vjerojatno i pola ocjene do čak cijelu ocjenu više od mene. Ovako je ostao s jedne strane neispunjen potencijal, a s druge strane nam prezentira i nametnutu ambicioznost, vjerojatno od samog Tarantina, da davi slušatelje s monolozima i dijalozima iz samog filma.

Glazba je plus i zasluženo je pokupila Oscara, no sama prezentacija je prilični minus.