Ennio Morricone

Godina:2016
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   La Casa Sul Lago
  2.   Una Stella, Miliardi Di Stelle
  3.   Improvvisazione In Sol
  4.   Stuntgirl
  5.   Due Camere In Hotel
  6.   La Corrispondenza
  7.   Una Storia Nella Storia
  8.   Il Ritorno Di Una Stella
  9.   L'Infinito Spazio
10.   Una Luce Spenta
11.   Parabola Astratta
12.   Calco
13.   Veloce Corsa
14.   Il Cane Simpatico
15.   Invenzione Breve
16.   Disperata Chitarra
korisnik:
recenzirao: 08.12.2016. u 01:58:45

Moram priznati da ovakav soundtrack, tj. ovakvu kolekciju skladbi od Morriconea ipak nisam očekivao s obzirom da je novijeg datuma. Na neki način me emotivna snaga ovog djela ulovila prilično nespremnog, pogotovo zbog činjenice da se na njemu nalazi skladba koja spada pod jedno od najdivnijih glazbenih djela koja sam ikada čuo. Glazba je nastala u slično vrijeme kada i glazba za film En Mai Fais Ce Qu'il Te Plait, te se može čuti podudarnost u načinu skladanja, no tu svaka sličnost prestaje. Inače, Morricone i Giuseppe Tornatore su imali još podosta uspješnih suradnji, no glazba za ovu romantičnu dramu zbilja nadmašuje sva očekivanja.

Soundtrack otvara meditativna „La Casa Sul Lago“ koja u svom naizgled besciljnom lunjanju ipak razrađuje veoma polako lijepu klavirsko-orkestralnu strukturu koja je prilično suptilna i rezultat je prilično dirljiv. Skladba pruža jedan mir i ne nastoji slušatelja zamarati krutom formom.

Naredna, preko čak 13 minuta dugačka „Una Stella, Miliardi Di Stelle“ slijedi donekle ideju skladbe „En Mai“ s prethodno spomenutog soundtracka samo što je ovdje statični arpeđo još nekako dulji i kompleksniji, a umjesto orkestra prati ga električna gitara, ne toliko s namjerom razvijanja skladbe, već više poput lagane improvizacije i još jednom imamo jednu krajnje nadrealnu meditativnu skladbu koja je svakim slušanjem sve bolja.

Također, do sada nimalo tipičan primjer aranžiranja za Morriconea dolazi nam u dvije iznimno atmosferične skladbe bazirane na električnoj gitari, pa tako slušajući „Improvvisazione In Sol“ i završnu „Disperata Chitarra“ stječe se dojam da je nešto od Pink Floyda ili Queena ovdje zalutalo. Rezultat je krajnje zanimljiv i dojmljiv, te daje soundtracku jednu posebnu dimenziju. Nekako se stječe dojam da je Morricone bio prisiljen pristupiti ovakvom načinu aranžiranja, no svejedno se uistinu iskazao i dokazao još jednom koliko ima životnog intenziteta u glazbeniku koji se bliži 90-oj godini života.

Slušajući dramatične „Stuntgirl“ i „Veloce Corsa“, koje zvuče kao da su došle iz neke napete akcijske scene, posebno impresionira Morriconeova domišljatost prilikom stvaranja uzbudljivih glazbenih rješenja.

Due Camere in Hotel“ predstavlja mračno melankoličnu gudačku skladbu u jednom od svojih najsnažnijih izdanja.

Sasvim neočekivano pojavljuju se i dvije odlične klavirske fuge „Una Storia Nella Storia“ i „Invenzione Breve“ u Bachovom stilu i dodatno naglašavaju svestranost soundtracka, te mu daju višeslojnu dubinu.

Violinska „L'Infinito Spazio“ zvuči poput lijepog preludija u ono što slijedi, a slijedi ono što sam spomenuo na samom početku osvrta, a radi se o zasigurno jednoj od najdivnijih skladbi ikada, te bih mogao reći da je ovaj put čak i njegova predivna „Deborah's Theme“ iz Once Upon a Time in America dobila žestoku konkurenciju što se tiče samog emotivnog učinka. Dotična „Una Luce Spenta“ počne lagano s violinom i lijepom klavirskom melodijom da bi onda malo lunjala po jednom segmentu s gitarom za koji je pitanje da li je uopće trebao biti tu, te taman kada nije previše jasno gdje skladba ide, dolazi glavni dio koji doslovno obara s nogu svojom ljepotom i ponavlja se još jednom na kraju. Snaga tog dijela leži u tome što glavnu malu violinsku temu prati još jedna melodija koja joj doslovno mijenja smjer u predivnim pravcima i temi potencijalno pojačava emotivni intenzitet. Rezultat je čista poezija, emocija i ljubav, znači nešto toliko predivno što je samo Morricone u stanju stvoriti. Isprva nisam očekivao da će mi se nešto toliko svidjeti sa soundtracka, te je početno ignoriranje i nevjerica preraslo u očaranost kada sam shvatio da svakim slušanjem skladba jednostavno postaje sve bolja, a svi njeni naizgled mnogi aranžerski segmenti umjesto da zvuče kakofonično, počeli su zvučati predivno.  

Uz potencijalni preludij u tu skladbu, naredna također divna „Parabola Astratta“ zvuči poput laganog razrješenja tih silnih emocija.

Ideja je vjerojatno bila da se stvori puno raznovrsnih, melodičnih i emotivnih tema, te nakon tu i tamo nekih ne toliko dojmljivih soundtrackova što je i razumljivo s obzirom da ih Morricone stvara kao na traci po nekoliko godišnje i to čak u ovim prilično poodmaklim godinama, nekako bi bilo teško od njega očekivati da stvori nešto uistinu posebno i s ovolikom emotivnom snagom. Ovo je zasigurno jedno od najdivnijih djela koja sam čuo i na neki način nešto poput krune u njegovoj karijeri, što sigurno zvuči pretjerano, no može se objasniti na način da je ovaj soundtrack toliko smirujuć, meditativan i emotivan kao da na neki način projicira trenutno stanje psihe i duše samog Morriconea.

Da li je film trebao ovoliko raznovrsnih tema, a da pritom nijedna nije barem mediokritetna? Sumnjam. Da li ga je Tornatore nagovorio na ovo? Moguće. Ovaj soundtrack kao da je sumirao sva Morriconeova vrludanja iz zadnjih par godina koja su katkada bila više, a katkada manje inspirirana, te ih konačno transformirao u nešto predivno. U svakom slučaju, ovdje je stvorio soundtrack koji se treba osjetiti, a ne samo letimično preslušati jer je nemoguće sve poloviti u jednom ili dva navrata. Više preslušavanja uvijek ukaže na neke nove adute, te ono što smo isprva možda i zanemarili kao nešto ne pretjerano posebno, odjednom dobija veći smisao i ljepotu negoli smo smatrali da je to moguće.

Predivan soundtrack koji vjerojatno nije ono što bi baš svatko očekivao, no jednom kada se prepozna i ulovi ta gotovo nadrealna i netipična ljepota, tada se ovo djelo više ne može prestati slušati.

Moram priznati da ovakav soundtrack, tj. ovakvu kolekciju skladbi od Morriconea ipak nisam očekivao s obzirom da je novijeg datuma. Na neki način me emotivna snaga ovog djela ulovila prilično nespremnog, pogotovo zbog činjenice da se na njemu nalazi skladba koja spada pod jedno od najdivnijih glazbenih djela koja sam ikada čuo. Glazba je nastala u slično vrijeme kada i glazba za film En Mai Fais Ce Qu'il Te Plait, te se može čuti podudarnost u načinu skladanja, no tu svaka sličnost prestaje. Inače, Morricone i Giuseppe Tornatore su imali još podosta uspješnih suradnji, no glazba za ovu romantičnu dramu zbilja nadmašuje sva očekivanja.

Soundtrack otvara meditativna „La Casa Sul Lago“ koja u svom naizgled besciljnom lunjanju ipak razrađuje veoma polako lijepu klavirsko-orkestralnu strukturu koja je prilično suptilna i rezultat je prilično dirljiv. Skladba pruža jedan mir i ne nastoji slušatelja zamarati krutom formom.

Naredna, preko čak 13 minuta dugačka „Una Stella, Miliardi Di Stelle“ slijedi donekle ideju skladbe „En Mai“ s prethodno spomenutog soundtracka samo što je ovdje statični arpeđo još nekako dulji i kompleksniji, a umjesto orkestra prati ga električna gitara, ne toliko s namjerom razvijanja skladbe, već više poput lagane improvizacije i još jednom imamo jednu krajnje nadrealnu meditativnu skladbu koja je svakim slušanjem sve bolja.

Također, do sada nimalo tipičan primjer aranžiranja za Morriconea dolazi nam u dvije iznimno atmosferične skladbe bazirane na električnoj gitari, pa tako slušajući „Improvvisazione In Sol“ i završnu „Disperata Chitarra“ stječe se dojam da je nešto od Pink Floyda ili Queena ovdje zalutalo. Rezultat je krajnje zanimljiv i dojmljiv, te daje soundtracku jednu posebnu dimenziju. Nekako se stječe dojam da je Morricone bio prisiljen pristupiti ovakvom načinu aranžiranja, no svejedno se uistinu iskazao i dokazao još jednom koliko ima životnog intenziteta u glazbeniku koji se bliži 90-oj godini života.

Slušajući dramatične „Stuntgirl“ i „Veloce Corsa“, koje zvuče kao da su došle iz neke napete akcijske scene, posebno impresionira Morriconeova domišljatost prilikom stvaranja uzbudljivih glazbenih rješenja.

Due Camere in Hotel“ predstavlja mračno melankoličnu gudačku skladbu u jednom od svojih najsnažnijih izdanja.

Sasvim neočekivano pojavljuju se i dvije odlične klavirske fuge „Una Storia Nella Storia“ i „Invenzione Breve“ u Bachovom stilu i dodatno naglašavaju svestranost soundtracka, te mu daju višeslojnu dubinu.

Violinska „L'Infinito Spazio“ zvuči poput lijepog preludija u ono što slijedi, a slijedi ono što sam spomenuo na samom početku osvrta, a radi se o zasigurno jednoj od najdivnijih skladbi ikada, te bih mogao reći da je ovaj put čak i njegova predivna „Deborah's Theme“ iz Once Upon a Time in America dobila žestoku konkurenciju što se tiče samog emotivnog učinka. Dotična „Una Luce Spenta“ počne lagano s violinom i lijepom klavirskom melodijom da bi onda malo lunjala po jednom segmentu s gitarom za koji je pitanje da li je uopće trebao biti tu, te taman kada nije previše jasno gdje skladba ide, dolazi glavni dio koji doslovno obara s nogu svojom ljepotom i ponavlja se još jednom na kraju. Snaga tog dijela leži u tome što glavnu malu violinsku temu prati još jedna melodija koja joj doslovno mijenja smjer u predivnim pravcima i temi potencijalno pojačava emotivni intenzitet. Rezultat je čista poezija, emocija i ljubav, znači nešto toliko predivno što je samo Morricone u stanju stvoriti. Isprva nisam očekivao da će mi se nešto toliko svidjeti sa soundtracka, te je početno ignoriranje i nevjerica preraslo u očaranost kada sam shvatio da svakim slušanjem skladba jednostavno postaje sve bolja, a svi njeni naizgled mnogi aranžerski segmenti umjesto da zvuče kakofonično, počeli su zvučati predivno.  

Uz potencijalni preludij u tu skladbu, naredna također divna „Parabola Astratta“ zvuči poput laganog razrješenja tih silnih emocija.

Ideja je vjerojatno bila da se stvori puno raznovrsnih, melodičnih i emotivnih tema, te nakon tu i tamo nekih ne toliko dojmljivih soundtrackova što je i razumljivo s obzirom da ih Morricone stvara kao na traci po nekoliko godišnje i to čak u ovim prilično poodmaklim godinama, nekako bi bilo teško od njega očekivati da stvori nešto uistinu posebno i s ovolikom emotivnom snagom. Ovo je zasigurno jedno od najdivnijih djela koja sam čuo i na neki način nešto poput krune u njegovoj karijeri, što sigurno zvuči pretjerano, no može se objasniti na način da je ovaj soundtrack toliko smirujuć, meditativan i emotivan kao da na neki način projicira trenutno stanje psihe i duše samog Morriconea.

Da li je film trebao ovoliko raznovrsnih tema, a da pritom nijedna nije barem mediokritetna? Sumnjam. Da li ga je Tornatore nagovorio na ovo? Moguće. Ovaj soundtrack kao da je sumirao sva Morriconeova vrludanja iz zadnjih par godina koja su katkada bila više, a katkada manje inspirirana, te ih konačno transformirao u nešto predivno. U svakom slučaju, ovdje je stvorio soundtrack koji se treba osjetiti, a ne samo letimično preslušati jer je nemoguće sve poloviti u jednom ili dva navrata. Više preslušavanja uvijek ukaže na neke nove adute, te ono što smo isprva možda i zanemarili kao nešto ne pretjerano posebno, odjednom dobija veći smisao i ljepotu negoli smo smatrali da je to moguće.

Predivan soundtrack koji vjerojatno nije ono što bi baš svatko očekivao, no jednom kada se prepozna i ulovi ta gotovo nadrealna i netipična ljepota, tada se ovo djelo više ne može prestati slušati.