Hans Zimmer & Klaus Badelt

Godina:2003
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:3.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Fog Bound
  2.   The Medallion Calls
  3.   The Black Pearl
  4.   Will & Elizabeth
  5.   Swords Crossed
  6.   Walk the Plank
  7.   Barbossa is Hungry
  8.   Blood Ritual
  9.   Moonlight Serenade
10.   To the Pirates' Cave!
11.   Skull and Crossbones
12.   Bootstrap's Bootstraps
13.   Underwater March
14.   One Last Shot
15.   He's a Pirate
korisnik:
recenzirao: 13.12.2016. u 11:10:50

Hans Zimmer uopće nije naveden kao autor ijedne skladbe ovdje, no pošto je autor popriličnog broja glavnih tema, ako ne i svih, onda ga se mora uvrstiti u priču. Cijela situacija oko nastanka ovog soundtracka je toliko bizarna da ubrzo postane jasno ono na što su mnogi već ukazivali, a to je da Zimmer uključuje brojne druge skladatelje u stvaranje svojih soundtrackova.

Hans Zimmer nije toliko glazbenik, koliko velika korporacija, točnije nezaustavljiva soundtrack mašinerija koja trenutno vlada Hollywoodom. Prvo je bio unajmljen Alan Silvestri za glazbu, no pošto se njegov pristup nije svidio autorima filma, bio je pozvan Zimmer. S obzirom da je Zimmer taj tren radio na glazbi za The Last Samurai film, te se čak obvezao, možda i ugovorom, da neće sudjelovati na ijednom drugom projektu, morao je 'odbiti' ponudu, te je režiserima preporučio nepoznatog Klaus Badelta. Doduše, Zimmer je izgleda skladao sve glavne teme tijekom samo jedne noći, te ih snimio na brzaka. S obzirom na vremensku stisku od tri tjedna do kada je glazba trebala biti završena i s obzirom na veliki broj scena, u stvaranje glazbe uključilo se još sedam drugih skladatelja.

Cijeli taj proces je bio toliko apsurdan da je Zimmer dodatno pao u očima onih koji su već ionako imali prilično mlak ili negativan stav prema njemu. Najveće kritike su bile na račun generičnosti dramatične glazbe u akcijskim scenama, te se čak tvrdilo da soundtrack baš ne pristaje filmu. Začudo, iako mi Zimmer svojom glazbom često ostavlja dojam talentiranog, no prosječnog glazbenika, koliko god ta izjava zvučala kao oksimoron, ovim soundtrackom je čak uspio pokazati svoje vrline pod pritiskom.

Začudo, naspram mnogih njegovih soundtrackova koji uistinu nemaju potrebni karakter, ovdje je Zimmer došao s par tema koje su cijelu priču uspjele prilično uspješno izvući iz gliba bezlične generičnosti koja je bila lako moguća i koja ničime ne bi ukazivala da se radi o filmu fantazije s gusarima. Iako je teško pretpostaviti tko je šta skladao na ovom soundtracku i da li je sam Badelt uopće skladao ijedan ključni motiv i koju su točno ulogu imala ostala sedmorica, iz onoga što se dade iščitati, Zimmer je bio primarno zaslužan za glavne teme i to mu je veliki plus. Badelt je može biti Zimmerove teme orkestrirao i prilagođavao scenama u filmu.

Uvodna „Fog Bound“ počne odlično s malom razigranom melodijom na čelu koja savršeno u startu stvara pravilnu atmosferu, no ta tema traje samo par sekundi i tek donekle u „Walk the Plank“ i predzadnjoj „One Last Shot“ dobiva svoj relativno solidan razvoj. Ostatak uvodne skladbe odlazi u tenziju, pa melankoliju preko koje se doslovno spaja s narednom „The Medallion Calls“ u praktički jednu melodiju da bi nam onda došla može se reći glavna pompozna tema za koju bi se također moglo reći da je uspješno poslužila svrsi iako može biti da ju je Zimmer u jednoj mjeri samo kopirao odnekud s obzirom da mnoge njegove stvari slično zvuče, a ja nemam interes da bih pamtio sve što je stvorio i što je sve s prijašnjih soundtrackova jednostavno iskopirao za naredne soundtrackove. Doduše, sam kraj skladbe odlazi u jedan zanimljivi rif koji donekle zvuči kao nagovještaj teme Jack Sparrowa koja će se pojaviti na soundtracku za drugi dio franšize.

Još jedna pompozna, no manje impresivna temica dolazi sa „The Black Pearl“ koja se nadalje nastavlja i u narednoj „Will & Elizabeth“ čiji naziv skladbe nema praktički nikakve veze sa sadržajem. Tu se već polako standardna puhačka, no ne i pretjerano kreativna drama uvlači u priču. Ta drama je funkcionalna, te ako nešto opisuje ovaj album nadalje to je akcija koja ide, ide i ide unedogled, te skladbe poput „Swords Crossed“, „Barbossa is Hungry“, „To the Pirates' Cave!“, „Skull and Crossbones“ su toliko nabrijane, zabavne, pompozne, dramatične i bukvalne u svom načinu izražavanja da je potpuno razumljivo ako ste tinejđerski slušatelj s viškom testosterona i manjkom senzibiliteta za supstancu da ćete uživati u ovome. Radi se o prilično jednostavnim skladbama gdje nećemo sigurno čuti kontrapunkt ili nešto preizazovno u glazbenom smislu što je donekle i razumljivo s obzirom na kratki rok. Pošto sam spomenuo kontrapunkt, malo više izazovnosti dolazi sa „Bootstrap's Bootstraps“, no rezultat je prilično generična kakofoničnost. Čak se negdje čuje i jasno ono što je spomenuto, a to je da je i synth na nekim mjestima kao zamjena za orkestar i to na neki način tu i tamo stvara nepotrebno artificijelni dojam.

Moonlight Serenade“ je čak simpatična i milozvučna serenada, no bez pretjerano snažnog učinka tim više što je naprasno prekinuta dramatičnim dijelom. Problem ovog soundtracka upravo leži u tome što su skladbe spojene na takav način da sve djeluje kao čušpajz. Katkada se prijeđe u novu skladbu na način da mislite da slušate još uvijek istu, a katkada se ista skladba prekine na način da mislite da je počela naredna, no nije. Sve to tijekom slušanja pomalo zbunjuje.

Završna „He's a Pirate“ je dramatični jingle koji kao da sumira najmanje zanimljiv dio soundtracka.

Soundtrack nastao na brzaka, te ovdje prezentiran prilično kakofonično s loše pospajanim glazbenim motivima i pretjerano glasnim zvukom što je tu i tamo rezultiralo krčanjem. Igralo se na sigurno, no s obzirom na par temica koje funkcioniraju koliko god u svom temelju ne bile nešto pretjerano posebno, ovaj soundtrack je uspio prijeći na pozitivnu stranu za razliku od nekih preambicioznih djela od Zimmera poput Crimson Tide ili The Last Samurai koji uspiju jedino zamoriti slušatelja unatoč svojim tehničkim vrlinama.
Ovdje je ulovljen duh avanture, te čak i poneke simpatične vrckavosti. Iako se ne radi niti približno o odličnom, definitivno se ne radi niti o lošem djelu s obzirom na okolnosti.

Hans Zimmer uopće nije naveden kao autor ijedne skladbe ovdje, no pošto je autor popriličnog broja glavnih tema, ako ne i svih, onda ga se mora uvrstiti u priču. Cijela situacija oko nastanka ovog soundtracka je toliko bizarna da ubrzo postane jasno ono na što su mnogi već ukazivali, a to je da Zimmer uključuje brojne druge skladatelje u stvaranje svojih soundtrackova.

Hans Zimmer nije toliko glazbenik, koliko velika korporacija, točnije nezaustavljiva soundtrack mašinerija koja trenutno vlada Hollywoodom. Prvo je bio unajmljen Alan Silvestri za glazbu, no pošto se njegov pristup nije svidio autorima filma, bio je pozvan Zimmer. S obzirom da je Zimmer taj tren radio na glazbi za The Last Samurai film, te se čak obvezao, možda i ugovorom, da neće sudjelovati na ijednom drugom projektu, morao je 'odbiti' ponudu, te je režiserima preporučio nepoznatog Klaus Badelta. Doduše, Zimmer je izgleda skladao sve glavne teme tijekom samo jedne noći, te ih snimio na brzaka. S obzirom na vremensku stisku od tri tjedna do kada je glazba trebala biti završena i s obzirom na veliki broj scena, u stvaranje glazbe uključilo se još sedam drugih skladatelja.

Cijeli taj proces je bio toliko apsurdan da je Zimmer dodatno pao u očima onih koji su već ionako imali prilično mlak ili negativan stav prema njemu. Najveće kritike su bile na račun generičnosti dramatične glazbe u akcijskim scenama, te se čak tvrdilo da soundtrack baš ne pristaje filmu. Začudo, iako mi Zimmer svojom glazbom često ostavlja dojam talentiranog, no prosječnog glazbenika, koliko god ta izjava zvučala kao oksimoron, ovim soundtrackom je čak uspio pokazati svoje vrline pod pritiskom.

Začudo, naspram mnogih njegovih soundtrackova koji uistinu nemaju potrebni karakter, ovdje je Zimmer došao s par tema koje su cijelu priču uspjele prilično uspješno izvući iz gliba bezlične generičnosti koja je bila lako moguća i koja ničime ne bi ukazivala da se radi o filmu fantazije s gusarima. Iako je teško pretpostaviti tko je šta skladao na ovom soundtracku i da li je sam Badelt uopće skladao ijedan ključni motiv i koju su točno ulogu imala ostala sedmorica, iz onoga što se dade iščitati, Zimmer je bio primarno zaslužan za glavne teme i to mu je veliki plus. Badelt je može biti Zimmerove teme orkestrirao i prilagođavao scenama u filmu.

Uvodna „Fog Bound“ počne odlično s malom razigranom melodijom na čelu koja savršeno u startu stvara pravilnu atmosferu, no ta tema traje samo par sekundi i tek donekle u „Walk the Plank“ i predzadnjoj „One Last Shot“ dobiva svoj relativno solidan razvoj. Ostatak uvodne skladbe odlazi u tenziju, pa melankoliju preko koje se doslovno spaja s narednom „The Medallion Calls“ u praktički jednu melodiju da bi nam onda došla može se reći glavna pompozna tema za koju bi se također moglo reći da je uspješno poslužila svrsi iako može biti da ju je Zimmer u jednoj mjeri samo kopirao odnekud s obzirom da mnoge njegove stvari slično zvuče, a ja nemam interes da bih pamtio sve što je stvorio i što je sve s prijašnjih soundtrackova jednostavno iskopirao za naredne soundtrackove. Doduše, sam kraj skladbe odlazi u jedan zanimljivi rif koji donekle zvuči kao nagovještaj teme Jack Sparrowa koja će se pojaviti na soundtracku za drugi dio franšize.

Još jedna pompozna, no manje impresivna temica dolazi sa „The Black Pearl“ koja se nadalje nastavlja i u narednoj „Will & Elizabeth“ čiji naziv skladbe nema praktički nikakve veze sa sadržajem. Tu se već polako standardna puhačka, no ne i pretjerano kreativna drama uvlači u priču. Ta drama je funkcionalna, te ako nešto opisuje ovaj album nadalje to je akcija koja ide, ide i ide unedogled, te skladbe poput „Swords Crossed“, „Barbossa is Hungry“, „To the Pirates' Cave!“, „Skull and Crossbones“ su toliko nabrijane, zabavne, pompozne, dramatične i bukvalne u svom načinu izražavanja da je potpuno razumljivo ako ste tinejđerski slušatelj s viškom testosterona i manjkom senzibiliteta za supstancu da ćete uživati u ovome. Radi se o prilično jednostavnim skladbama gdje nećemo sigurno čuti kontrapunkt ili nešto preizazovno u glazbenom smislu što je donekle i razumljivo s obzirom na kratki rok. Pošto sam spomenuo kontrapunkt, malo više izazovnosti dolazi sa „Bootstrap's Bootstraps“, no rezultat je prilično generična kakofoničnost. Čak se negdje čuje i jasno ono što je spomenuto, a to je da je i synth na nekim mjestima kao zamjena za orkestar i to na neki način tu i tamo stvara nepotrebno artificijelni dojam.

Moonlight Serenade“ je čak simpatična i milozvučna serenada, no bez pretjerano snažnog učinka tim više što je naprasno prekinuta dramatičnim dijelom. Problem ovog soundtracka upravo leži u tome što su skladbe spojene na takav način da sve djeluje kao čušpajz. Katkada se prijeđe u novu skladbu na način da mislite da slušate još uvijek istu, a katkada se ista skladba prekine na način da mislite da je počela naredna, no nije. Sve to tijekom slušanja pomalo zbunjuje.

Završna „He's a Pirate“ je dramatični jingle koji kao da sumira najmanje zanimljiv dio soundtracka.

Soundtrack nastao na brzaka, te ovdje prezentiran prilično kakofonično s loše pospajanim glazbenim motivima i pretjerano glasnim zvukom što je tu i tamo rezultiralo krčanjem. Igralo se na sigurno, no s obzirom na par temica koje funkcioniraju koliko god u svom temelju ne bile nešto pretjerano posebno, ovaj soundtrack je uspio prijeći na pozitivnu stranu za razliku od nekih preambicioznih djela od Zimmera poput Crimson Tide ili The Last Samurai koji uspiju jedino zamoriti slušatelja unatoč svojim tehničkim vrlinama.
Ovdje je ulovljen duh avanture, te čak i poneke simpatične vrckavosti. Iako se ne radi niti približno o odličnom, definitivno se ne radi niti o lošem djelu s obzirom na okolnosti.