Hans Zimmer

Godina:2006
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba, orkestralna glazba
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Jack Sparrow
  2.   The Kraken
  3.   Davy Jones
  4.   I've Got My Eye On You
  5.   Dinner is Served
  6.   Tia Dalma
  7.   Two Hornpipes (Tortuga)
  8.   A Family Affair
  9.   Wheel of Fortune
10.   You Look Good Jack
11.   Hello Beastie
12.   He's a Pirate (Tiësto Remix)
korisnik:
recenzirao: 14.12.2016. u 18:36:51

Zimmer je očito imao podosta vremena koje je mogao posvetiti drugom dijelu ove franšize i pozitivni rezultat se jasno čuje s obzirom da je u prvom dijelu sve bilo izvedeno na brzaka s gomilom puno drugih glazbenika i autorstvo preneseno na Badelta. Ovdje Zimmer sam potpisuje soundtrack što naravno ne znači da mu skriveni skladatelji nisu pomagali.

Glazbena jednodimenzionalnost prvog dijela je funkcionirala, no činila glazbu i prilično bukvalno surovom. Ovdje je priča dobila sofisticiraniji pristup i pazilo se na puno više detalja što je rezultiralo orkestralno izazovnijim, kompleksnijim i snažnijim soundtrackom.

Soundtrack je pametno osmišljen kroz montaže (suite) tema iz filma tako da će slušatelj zasigurno doživjeti puniji ugođaj, negoli da je sve rastrgano na stotine dijelova kako je prikazano u filmu.

Uvodnom „Jack Sparrow“ suitom dolazi nam potpuno nova tema koja svojim komičnim i nepravilnim ritmom, te vrckavom melodijom izvedenom na čelu, savršeno opisuje glavnog nam lika koji non-stop djeluje omamljeno. Ta tema tada prelazi u drugu vrckavu i sličnu temu koja je bila najveći adut na prethodnom albumu i obje konačno dobivaju svoj zasluženi razvoj i puninu koje je do sada nedostajalo. Na kraju suite nam dolazi jedan dramatični i pompozni, no uistinu odlični orkestralni komad, te je i više nego jasno da je ovih 6 minuta jednostavno rečeno, daleko bolje, zabavnije i izazovnije za slušati, negoli išta s prethodnog albuma.

Naredna, gotovo 7 minuta dugačka suita „The Kraken“ je pretežno sazdana od tema koje su se odnosile na scene napada dotične lignje i rezultat je uistinu, unatoč svoj pretjeranoj pompi, prilično impresivan. Suita se otvara zlokobno razigranim motivom koji uskoro dolazi do svog vrhunca drame koji zvuči gotovo kao simfonični metal. Bilo je zamjerki zbog upotrebe 'električne gitare', no takav zvuk nije stvorila gitara, već puštanje orkestra kroz pojačalo električne gitare. Tako je Zimmer uspio zvučati aktualno, pa možda i mrvu 'trashy', no ugođaj i kvaliteta definitivno nisu nimalo umanjeni. Sva ta drama polako raste, a glazbene teme se savršeno zajedno miksaju, te naredna tema na orguljama je očito 'posuđivanje' uvodna tri tona BachoveToccata and Fugue in D minor“. Ovdje takvo plagiranje ne bih uzeo za zlo jer je Zimmer doista uspješno pretvorio tuđih par tonova u svoju skladbu i u potpunosti ju izmijenio, no ideja je zanimljivo upotrijebljena. Iza treće minute dolazi odličan komad sa zavijajućom trubom i sva ta silna drama sa ispreplitanjem motiva stvara jednu multislojevitost koja se uistinu potrudila ne zvučati generično i to je bitna razlika u usporedbi s prvim albumom. Zimmer je stvorio ovom suitom jedan uzbudljiv dramatični kolaž koji nije pritom izgubio na svom glazbenom kredibilitetu, te smo tako dobili još jedan trenutak koji je daleko bolji od ičega s prvog albuma.

Nova tema dolazi s narednom „Davy Jones“ gdje je Zimmer očito dobio ideju od Morriconeove melodije s ručnog sata iz For a Few Dollars More filma jer ovdje tema počne kao skladbica iz glazbene kutije. Ne kažem to samo tako jer je Zimmer jako puno puta naglasio da je Morriconeov fan, a uz to je i za treći dio ove franšize na narednom soundtracku upotrijebio izravnu posvetu kopiranjem stila jedne Morriconeove skladbe, također iz westerna. Ova verzija nije ista kao u filmu, a očito spoznaja da ljudi vole čuti samo orgulje je bila dostatna da se sa ove verzije soundtracka to izbaci i stavi više konvencionalna verzija, a originalna na nekom narednom 'deluxe' izdanju. Prilično snažna tema koja dobro opisuje tajanstvenost kletvom zarobljenog kapetana, no opet nekako ostavlja dojam nepotpune razrađenosti čemu može biti uzrok limitiranost ove verzije ili možda i same melodije.

Do ovog trena s tri uvodne suite svi najveći aduti albuma su donekle ispucani, a naredne mračne i dramatične „I've Got My Eye On You“ koja pred kraj koketira s druge dvije teme, te „Tia Dalma“, „A Family Affair“  i „Dinner is Served“ koja se transformira u simpatični valcer, već polako spadaju u standardnu Zimmerovu konfekciju, no rezultat nije nimalo razočaravajući.

Tu turobnost razbija usred soundtracka zabavna irska folk stvarčica „Two Hornpipes (Tortuga)“.

Wheel of Fortune“ je poslužila na neki način kao rezime dosadašnjih tema iz ovog i prijašnjeg filma što je možda malo i pretjerano, no bolje čuti još jednom sve teme na jednom mjestu, nego rastrgane na 10 varijacija.

You Look Good, Jack“ miksa trenutke tenzije sa izrazitom dramom tijekom koje se doslovno stječe dojam da se čuje električna gitara, no opet može biti da se samo radi o orkestru propuštenim kroz pojačalo.

Završna i preko 10 minuta dugačka „Hello Beastie“ uključuje i dojmljiv mračni zbor tipičan za Hollywood. Ne baš toliko dojmljiv završetak jer se radi na kraju krajeva samo o standardu za popunjavanje rupa u filmu, a takvih smo čuli mali milijun u mnogim drugim filmovima, a to potvrđuje i činjenica da je za tu završnu suitu Zimmer posudio glazbu iz svoja dva druga filma što je samo po sebi opet malo razočaranje jer to radi češće negoli bi trebao. Slušajući tu stvar kao i cjelokupni soundtrack, stječem dojam da bi Zimmer bio daleko bolji izbor za Lord of the Rings filmove, negoli Howard Shore koji je stvorio jedan od najdosadnijih i najbezličnijih soundtrackova ikada i pokupio sve pohvale za to.

Na kraju soundtracka je dodan sedmominutni zatupljujući elektronski remix od Tiësta kojemu je doduše mjesto na nekom orgy partyu, a ne ovdje, pa ga stoga nemam namjeru niti komentirati. Neke verzije sadrže još više besmislenih remixeva.

Određeni dio publike se žalio što soundtrack ne zvuči izvorno s obzirom na vrijeme radnje u samom filmu, te su to uzeli kao veliki minus Zimmeru. Doduše, takav stav ne ukazuje na problem u Zimmeru, već u određenom isforsiranom 'elitizmu' određenog dijela publike koji očito uopće ne shvaća razliku između neke povijesne drame i ovakve akcijske fantazije za malu djecu koja je slučajno smještena u 17. stoljeće.

Samo prve dvije suite sa svojih 13 minuta su bolje od bilo čega s prvog soundtracka, a ne bi me začudilo da ostanu najbolje i od cijele franšize. Tema Davy Jonesa je također veliki plus soundtracku, no minus je što nije dulja, bolje razrađena i što se ne radi o verziji s orguljama koja se pojavila u filmu.

Zimmer je izvukao maksimum od sebe, pružio puno melodičnih, dojmljivih, zabavnih i raznovrsnih tema koje su vrlo dobro stvorile cijeli spektar drame i emocija, te je sam soundtrack svojim suitama kvalitetno koncipiran. Nešto malo autplagiranja i praznog hoda nije velika stvar, niti išta novo za Zimmera. Soundtrack je u stvari iznenađujuće dobar s obzirom na neke njegove precjenjene soundtrackove koji su zbilja dosadni preko svih granica.

Zimmer je očito imao podosta vremena koje je mogao posvetiti drugom dijelu ove franšize i pozitivni rezultat se jasno čuje s obzirom da je u prvom dijelu sve bilo izvedeno na brzaka s gomilom puno drugih glazbenika i autorstvo preneseno na Badelta. Ovdje Zimmer sam potpisuje soundtrack što naravno ne znači da mu skriveni skladatelji nisu pomagali.

Glazbena jednodimenzionalnost prvog dijela je funkcionirala, no činila glazbu i prilično bukvalno surovom. Ovdje je priča dobila sofisticiraniji pristup i pazilo se na puno više detalja što je rezultiralo orkestralno izazovnijim, kompleksnijim i snažnijim soundtrackom.

Soundtrack je pametno osmišljen kroz montaže (suite) tema iz filma tako da će slušatelj zasigurno doživjeti puniji ugođaj, negoli da je sve rastrgano na stotine dijelova kako je prikazano u filmu.

Uvodnom „Jack Sparrow“ suitom dolazi nam potpuno nova tema koja svojim komičnim i nepravilnim ritmom, te vrckavom melodijom izvedenom na čelu, savršeno opisuje glavnog nam lika koji non-stop djeluje omamljeno. Ta tema tada prelazi u drugu vrckavu i sličnu temu koja je bila najveći adut na prethodnom albumu i obje konačno dobivaju svoj zasluženi razvoj i puninu koje je do sada nedostajalo. Na kraju suite nam dolazi jedan dramatični i pompozni, no uistinu odlični orkestralni komad, te je i više nego jasno da je ovih 6 minuta jednostavno rečeno, daleko bolje, zabavnije i izazovnije za slušati, negoli išta s prethodnog albuma.

Naredna, gotovo 7 minuta dugačka suita „The Kraken“ je pretežno sazdana od tema koje su se odnosile na scene napada dotične lignje i rezultat je uistinu, unatoč svoj pretjeranoj pompi, prilično impresivan. Suita se otvara zlokobno razigranim motivom koji uskoro dolazi do svog vrhunca drame koji zvuči gotovo kao simfonični metal. Bilo je zamjerki zbog upotrebe 'električne gitare', no takav zvuk nije stvorila gitara, već puštanje orkestra kroz pojačalo električne gitare. Tako je Zimmer uspio zvučati aktualno, pa možda i mrvu 'trashy', no ugođaj i kvaliteta definitivno nisu nimalo umanjeni. Sva ta drama polako raste, a glazbene teme se savršeno zajedno miksaju, te naredna tema na orguljama je očito 'posuđivanje' uvodna tri tona BachoveToccata and Fugue in D minor“. Ovdje takvo plagiranje ne bih uzeo za zlo jer je Zimmer doista uspješno pretvorio tuđih par tonova u svoju skladbu i u potpunosti ju izmijenio, no ideja je zanimljivo upotrijebljena. Iza treće minute dolazi odličan komad sa zavijajućom trubom i sva ta silna drama sa ispreplitanjem motiva stvara jednu multislojevitost koja se uistinu potrudila ne zvučati generično i to je bitna razlika u usporedbi s prvim albumom. Zimmer je stvorio ovom suitom jedan uzbudljiv dramatični kolaž koji nije pritom izgubio na svom glazbenom kredibilitetu, te smo tako dobili još jedan trenutak koji je daleko bolji od ičega s prvog albuma.

Nova tema dolazi s narednom „Davy Jones“ gdje je Zimmer očito dobio ideju od Morriconeove melodije s ručnog sata iz For a Few Dollars More filma jer ovdje tema počne kao skladbica iz glazbene kutije. Ne kažem to samo tako jer je Zimmer jako puno puta naglasio da je Morriconeov fan, a uz to je i za treći dio ove franšize na narednom soundtracku upotrijebio izravnu posvetu kopiranjem stila jedne Morriconeove skladbe, također iz westerna. Ova verzija nije ista kao u filmu, a očito spoznaja da ljudi vole čuti samo orgulje je bila dostatna da se sa ove verzije soundtracka to izbaci i stavi više konvencionalna verzija, a originalna na nekom narednom 'deluxe' izdanju. Prilično snažna tema koja dobro opisuje tajanstvenost kletvom zarobljenog kapetana, no opet nekako ostavlja dojam nepotpune razrađenosti čemu može biti uzrok limitiranost ove verzije ili možda i same melodije.

Do ovog trena s tri uvodne suite svi najveći aduti albuma su donekle ispucani, a naredne mračne i dramatične „I've Got My Eye On You“ koja pred kraj koketira s druge dvije teme, te „Tia Dalma“, „A Family Affair“  i „Dinner is Served“ koja se transformira u simpatični valcer, već polako spadaju u standardnu Zimmerovu konfekciju, no rezultat nije nimalo razočaravajući.

Tu turobnost razbija usred soundtracka zabavna irska folk stvarčica „Two Hornpipes (Tortuga)“.

Wheel of Fortune“ je poslužila na neki način kao rezime dosadašnjih tema iz ovog i prijašnjeg filma što je možda malo i pretjerano, no bolje čuti još jednom sve teme na jednom mjestu, nego rastrgane na 10 varijacija.

You Look Good, Jack“ miksa trenutke tenzije sa izrazitom dramom tijekom koje se doslovno stječe dojam da se čuje električna gitara, no opet može biti da se samo radi o orkestru propuštenim kroz pojačalo.

Završna i preko 10 minuta dugačka „Hello Beastie“ uključuje i dojmljiv mračni zbor tipičan za Hollywood. Ne baš toliko dojmljiv završetak jer se radi na kraju krajeva samo o standardu za popunjavanje rupa u filmu, a takvih smo čuli mali milijun u mnogim drugim filmovima, a to potvrđuje i činjenica da je za tu završnu suitu Zimmer posudio glazbu iz svoja dva druga filma što je samo po sebi opet malo razočaranje jer to radi češće negoli bi trebao. Slušajući tu stvar kao i cjelokupni soundtrack, stječem dojam da bi Zimmer bio daleko bolji izbor za Lord of the Rings filmove, negoli Howard Shore koji je stvorio jedan od najdosadnijih i najbezličnijih soundtrackova ikada i pokupio sve pohvale za to.

Na kraju soundtracka je dodan sedmominutni zatupljujući elektronski remix od Tiësta kojemu je doduše mjesto na nekom orgy partyu, a ne ovdje, pa ga stoga nemam namjeru niti komentirati. Neke verzije sadrže još više besmislenih remixeva.

Određeni dio publike se žalio što soundtrack ne zvuči izvorno s obzirom na vrijeme radnje u samom filmu, te su to uzeli kao veliki minus Zimmeru. Doduše, takav stav ne ukazuje na problem u Zimmeru, već u određenom isforsiranom 'elitizmu' određenog dijela publike koji očito uopće ne shvaća razliku između neke povijesne drame i ovakve akcijske fantazije za malu djecu koja je slučajno smještena u 17. stoljeće.

Samo prve dvije suite sa svojih 13 minuta su bolje od bilo čega s prvog soundtracka, a ne bi me začudilo da ostanu najbolje i od cijele franšize. Tema Davy Jonesa je također veliki plus soundtracku, no minus je što nije dulja, bolje razrađena i što se ne radi o verziji s orguljama koja se pojavila u filmu.

Zimmer je izvukao maksimum od sebe, pružio puno melodičnih, dojmljivih, zabavnih i raznovrsnih tema koje su vrlo dobro stvorile cijeli spektar drame i emocija, te je sam soundtrack svojim suitama kvalitetno koncipiran. Nešto malo autplagiranja i praznog hoda nije velika stvar, niti išta novo za Zimmera. Soundtrack je u stvari iznenađujuće dobar s obzirom na neke njegove precjenjene soundtrackove koji su zbilja dosadni preko svih granica.