Ennio Morricone

Godina:2007
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Exultate Deo
  2.   Invocazione
  3.   Festa
  4.   Angoscia E Ricerca
  5.   Nascondersi
  6.   Festa (#2)
  7.   Rituale
  8.   Angoscia E Ricerca (#2)
  9.   Un Suono Lontano
10.   Angoscia E Ricerca II
11.   Festa (#3)
12.   Invocazione Seconda
13.   Alleluia Alleluia
14.   Per Archi
15.   Asperges Me
16.   Nascondersi (#2)
17.   Angoscia E Ricerca (#3)
18.   El Greco (Quartetto)
19.   Canti (1a Parte)
20.   Canti (2a Parte)
21.   Unus Et Trinus (Conclusione)
22.   Un Suono Lontano (#2)
23.   Angoscia E Ricerca (#4)
24.   Follia E Amore
25.   Discesa
korisnik:
recenzirao: 04.01.2017. u 17:17:44

Jedan od najranijih Morriconeovih soundtrackova za povijesnu dramu o grčkom slikaru, kiparu i arhitektu El Grecu koji je živio na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće pružio je gotovo poetski snažan glazbeni izražaj. Glazba uspijeva zvučati uistinu prikladno i sukladno 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća kada su soundtrackovi za epske holivudske filmove donosili jedan pompozan zvuk koji danas iako zvuči retro nosi sa sobom i određenu čar. Dobar primjer bi bila glazba za Ben Hur film od Miklósa Rózsae.

No, Morricone je i ovdje vjeran sebi, te tematski iznimno snažan i autentičan. Uvodna „Exultate Deo“ bi svojim dramatičnim zborskim uvodom odlično pasala u bilo koji tadašnji film religijske tematike, no kada se skladba preobrazi u varijaciju teme koja svojim punim izražajem konačno zasja u „Angoscia e Ricerca“, postanete ubrzo svjesni da slušate jednu od najdivnijih skladbi ikada koja prije svega ostavlja dojam kao da je nastala od nekog majstora klasične glazbe što Morricone u stvari i jest. Ta tema nosi sa sobom svu magiju ovog soundtracka, te ostale skladbe slijede njenu ideju, pogotovo dramatična „Nascondersi“ i „Angoscia e Ricerca #2“ koja glavnoj temi dodaje španjolski štih.

Druga skladba na soundtracku „Invocazione“ započne kao varijacija na glavnu temu da bi od svoje druge minute prešla u drugu temu koja prerasta u gotovo nadrealno predivan zborski segment koji je poslužio za završnu scenu u filmu.

U „Festa“, „Festa #2“ i “Festa #3“ pruža se malo imitiranja baroknog stila koji razbija težinu ostalih skladbi.

Podosta zborskog i crkvenog zvuka dolazi u skladbama „Rituale“, „Alleluia Alleluia“, te ponajviše u „Canti (1a Parte)“ i „Canti (2a Parte)“ gdje postaje jasna ne samo Morriconeova svestranost, već koliko ozbiljno shvaća ono što radi. „Unus et Trinus“ je miks zbora i umjerene atonalnosti koja stvara osjećaj tjeskobnosti.

Reinkarniranog Vivaldija nam Morricone pruža u predivnoj „Per Archi“ čija je jedina mana što umjesto barem 5 minuta traje malo preko minute, a posebno oduševljava „Follia e Amore“ koja se još jednom iz glavne teme preobražava u novu i također prekrasnu temu.

U svoj toj ljepoti orkestralne tuge, jasnoj niti vodilji glavne ideje, te snažnom emotivnom učinku, lako je uvidjeti jednu sasvim posebnu dimenziju ovakvog soundtracka koji nosi sa sobom nivo inspiracije i dojmova koji nitko nikada neće na ovakav način ponoviti. Jedina mana ovog soundtracka je što su mnoge njegove skladbe kratke, te se ne pojave u svojoj mogućoj široj realizaciji. Zanimljivo je da je unatoč tome Morricone u stanju u roku od svega jedne minute ispričati ukratko ne samo cijeli rezime priče koju želi da slušatelj doživi, već ju i kompleksno graditi do svog finala tako da postaje još više impresivna činjenica da je toliko snage i glazbene raznolikosti stavljeno u toliko malo prostora kroz par različitih glazbenih ideja proizašlih iz samo jedne teme kao glavne niti vodilje.

Ovo je na mnogim nivoima uistinu prekrasan i unikatan soundtrack čak za pojmove jednog genijalca kakav je Morricone. Iako je donekle šteta što glazba nije bolje prilagođena potpunijem doživljaju pri samostalnom slušanju, već scenama iz filma, dati mu bilo koju ocjenu manju od najviše bi nepravedno degradiralo svu višeslojnu i poetsku ljepotu ovog djela.

Jedan od najranijih Morriconeovih soundtrackova za povijesnu dramu o grčkom slikaru, kiparu i arhitektu El Grecu koji je živio na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće pružio je gotovo poetski snažan glazbeni izražaj. Glazba uspijeva zvučati uistinu prikladno i sukladno 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća kada su soundtrackovi za epske holivudske filmove donosili jedan pompozan zvuk koji danas iako zvuči retro nosi sa sobom i određenu čar. Dobar primjer bi bila glazba za Ben Hur film od Miklósa Rózsae.

No, Morricone je i ovdje vjeran sebi, te tematski iznimno snažan i autentičan. Uvodna „Exultate Deo“ bi svojim dramatičnim zborskim uvodom odlično pasala u bilo koji tadašnji film religijske tematike, no kada se skladba preobrazi u varijaciju teme koja svojim punim izražajem konačno zasja u „Angoscia e Ricerca“, postanete ubrzo svjesni da slušate jednu od najdivnijih skladbi ikada koja prije svega ostavlja dojam kao da je nastala od nekog majstora klasične glazbe što Morricone u stvari i jest. Ta tema nosi sa sobom svu magiju ovog soundtracka, te ostale skladbe slijede njenu ideju, pogotovo dramatična „Nascondersi“ i „Angoscia e Ricerca #2“ koja glavnoj temi dodaje španjolski štih.

Druga skladba na soundtracku „Invocazione“ započne kao varijacija na glavnu temu da bi od svoje druge minute prešla u drugu temu koja prerasta u gotovo nadrealno predivan zborski segment koji je poslužio za završnu scenu u filmu.

U „Festa“, „Festa #2“ i “Festa #3“ pruža se malo imitiranja baroknog stila koji razbija težinu ostalih skladbi.

Podosta zborskog i crkvenog zvuka dolazi u skladbama „Rituale“, „Alleluia Alleluia“, te ponajviše u „Canti (1a Parte)“ i „Canti (2a Parte)“ gdje postaje jasna ne samo Morriconeova svestranost, već koliko ozbiljno shvaća ono što radi. „Unus et Trinus“ je miks zbora i umjerene atonalnosti koja stvara osjećaj tjeskobnosti.

Reinkarniranog Vivaldija nam Morricone pruža u predivnoj „Per Archi“ čija je jedina mana što umjesto barem 5 minuta traje malo preko minute, a posebno oduševljava „Follia e Amore“ koja se još jednom iz glavne teme preobražava u novu i također prekrasnu temu.

U svoj toj ljepoti orkestralne tuge, jasnoj niti vodilji glavne ideje, te snažnom emotivnom učinku, lako je uvidjeti jednu sasvim posebnu dimenziju ovakvog soundtracka koji nosi sa sobom nivo inspiracije i dojmova koji nitko nikada neće na ovakav način ponoviti. Jedina mana ovog soundtracka je što su mnoge njegove skladbe kratke, te se ne pojave u svojoj mogućoj široj realizaciji. Zanimljivo je da je unatoč tome Morricone u stanju u roku od svega jedne minute ispričati ukratko ne samo cijeli rezime priče koju želi da slušatelj doživi, već ju i kompleksno graditi do svog finala tako da postaje još više impresivna činjenica da je toliko snage i glazbene raznolikosti stavljeno u toliko malo prostora kroz par različitih glazbenih ideja proizašlih iz samo jedne teme kao glavne niti vodilje.

Ovo je na mnogim nivoima uistinu prekrasan i unikatan soundtrack čak za pojmove jednog genijalca kakav je Morricone. Iako je donekle šteta što glazba nije bolje prilagođena potpunijem doživljaju pri samostalnom slušanju, već scenama iz filma, dati mu bilo koju ocjenu manju od najviše bi nepravedno degradiralo svu višeslojnu i poetsku ljepotu ovog djela.