Ennio Morricone

Godina:2007
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Titoli
  2.   Nel Manicomio
  3.   Distacco
  4.   Viaggio
  5.   Ricordo Di Mosca
  6.   La Casa
  7.   L'Arresto
  8.   In Un Interno
  9.   Un Addio Nel Cuore
10.   Lavori Forzati
11.   Suoni Dai Giardini
12.   Siberia
13.   Partenza
14.   Canzone Senza Parole
15.   La Casa
16.   Mosca Addio (Felice Nell'Infelicità)
17.   Un Addio Nel Cuore
18.   Canzone Senza Parole
19.   Viaggio
20.   Mosca Addio (Grido Di Sofferenza)
21.   Mosca Addio (Sempre Lontano)
22.   Mosca Addio (Titoli Di Coda)
korisnik:
recenzirao: 05.01.2017. u 00:53:17

Farewell Moscow je zasigurno najdepresivniji, no time i jedan od najdivnijih soundtrackova koje sam imao prilike čuti.

Nisam pogledao film, no unatoč tome, slike koje u glavi stvara ova kolekcija skladbi govore sve. Ruska hladnoća, Sibir, te snijeg i led okovani su u glazbenu kulisu koja je doslovno uspjela zaustaviti vrijeme i uvući slušatelja u jednu duboku tugu, nostalgiju i melankoliju čija snaga nadilazi sam pojam vremena. Sama mala tema „Distacco“ koja se sastoji od izmjena svega par akorda uspijeva postići sve navedeno gore, a glavna tema „Titoli“ nosi cijelu priču svojim otužnim izmjenama nekoliko suptilno povezanih glazbenih segmenata gdje se nešto poput čembala, te puhačkih i gudačkih segmenata izmjenjuje naglašavajući svaki na svoj način jednu drugu dimenziju srodnih emocija.

Ta tema dolazi u još 3 gotovo identične, no s drugim instrumentima izvedene verzije poput „Ricordo Di Mosca“ gdje se provlače više gudački instrumenti kroz centralni dio, te pomalo jezivo 'zujanje' harmonike kroz ostatak skladbe. Posebno je dojmljiva varijacija „Un Addio Nel Cuore“ zbog svojeg solo gudačkog segmenta koji bi čak bio moćniji da Morricone nije pretjerao s ubacivanjem rifa koji zvuči kao da je odsviran na čembalu što mu se čak kao motiv u različitim varijacijama provlači kroz više soundtrackova.

Nel Manicomio“ je pomalo tenzijska i mračna skladba, a genijalna „Viaggio“ i bez da se zna koju scenu prati u filmu, uspijeva svojim imitiranjem zvuka kretanja vlaka, te jezovitom varijacijom glavne teme jasno dočarati sliku vlaka koji putuje kroz sibirska bespuća. To je jedan od onih trenutaka od kojih se može naježiti.   

Kada se već spominje Sibir, skladba „Siberia“ prolazi kao ambijentalna i još 'ledenija' verzija „Nel Manicomio“ skladbe.

Malo standardne orkestralne, no dobre drame dolazi u „Nel Forzati“ i prekratkoj „L'Arresto“, a neke male ambijentalne teme i varijacije poput „Suoni Dai Giardini“, te „In Un Interno“ služe kao odlična poveznica atmosfere u još jasniju cjelinu.

Veliko je iznenađenje predivna klavirska skladba „Canzone Senza Parole“ čiji se barem sam početak bazira na glavnoj temi da bi onda ubrzo krenula u sasvim drugom smjeru. Skladba se pojavljuje u dvije verzije i zasigurno je jedna od najdivnijih klavirskih skladbi koje sam imao prilike čuti.

Svoju zanimljivu varijaciju glavna tema je također dobila na harmonici u „Felice Nell'Infelicità“ verziji, a u „Un Addio Nel Cuore (2)“ se pojavljuje u najviše eteričnoj verziji.

Jedan od vrhunaca melankolije postiže se sa „Grido Di Sofferenza“ skladbom koji na zanimljiv način koristi teme koje smo do sada čuli da bi iza treće minute naglo započeo tenzijski i gotovo jezovito dramatični trenutak koji drži dvije minute, tj. do kraja same skladbe jedno te istu intonaciju.  

Soundtrack se zatvara s „Titoli Di Coda“ što je u pravilu gotovo neprimjetno drugačija verzija glavne uvodne teme.

Soundtrack koji u mnogim svojim segmentima, pogotovo u imaginaciji hladnoće, te jasnom dojmu nostalgije i sjete, jednostavno nema dostojnog protukandidata čak niti u samom Morriconeovom opusu, a kamoli ičijem tuđem. Glazba koja kroz bogatstvo suptilnih, a opet snažnih tekstura i glazbenih motiva naglašava duboku tugu, te pobuđuje snažan osjećaj osamljenosti i otuđenosti. To je glazba koja trenutak pretvara u vječnost, te se zavlači duboko u psihu. Takvo nešto uglavnom nitko ne može postići... osim naravno, Ennio Morriconea.
Remek-djelo za sva vremena.

Farewell Moscow je zasigurno najdepresivniji, no time i jedan od najdivnijih soundtrackova koje sam imao prilike čuti.

Nisam pogledao film, no unatoč tome, slike koje u glavi stvara ova kolekcija skladbi govore sve. Ruska hladnoća, Sibir, te snijeg i led okovani su u glazbenu kulisu koja je doslovno uspjela zaustaviti vrijeme i uvući slušatelja u jednu duboku tugu, nostalgiju i melankoliju čija snaga nadilazi sam pojam vremena. Sama mala tema „Distacco“ koja se sastoji od izmjena svega par akorda uspijeva postići sve navedeno gore, a glavna tema „Titoli“ nosi cijelu priču svojim otužnim izmjenama nekoliko suptilno povezanih glazbenih segmenata gdje se nešto poput čembala, te puhačkih i gudačkih segmenata izmjenjuje naglašavajući svaki na svoj način jednu drugu dimenziju srodnih emocija.

Ta tema dolazi u još 3 gotovo identične, no s drugim instrumentima izvedene verzije poput „Ricordo Di Mosca“ gdje se provlače više gudački instrumenti kroz centralni dio, te pomalo jezivo 'zujanje' harmonike kroz ostatak skladbe. Posebno je dojmljiva varijacija „Un Addio Nel Cuore“ zbog svojeg solo gudačkog segmenta koji bi čak bio moćniji da Morricone nije pretjerao s ubacivanjem rifa koji zvuči kao da je odsviran na čembalu što mu se čak kao motiv u različitim varijacijama provlači kroz više soundtrackova.

Nel Manicomio“ je pomalo tenzijska i mračna skladba, a genijalna „Viaggio“ i bez da se zna koju scenu prati u filmu, uspijeva svojim imitiranjem zvuka kretanja vlaka, te jezovitom varijacijom glavne teme jasno dočarati sliku vlaka koji putuje kroz sibirska bespuća. To je jedan od onih trenutaka od kojih se može naježiti.   

Kada se već spominje Sibir, skladba „Siberia“ prolazi kao ambijentalna i još 'ledenija' verzija „Nel Manicomio“ skladbe.

Malo standardne orkestralne, no dobre drame dolazi u „Nel Forzati“ i prekratkoj „L'Arresto“, a neke male ambijentalne teme i varijacije poput „Suoni Dai Giardini“, te „In Un Interno“ služe kao odlična poveznica atmosfere u još jasniju cjelinu.

Veliko je iznenađenje predivna klavirska skladba „Canzone Senza Parole“ čiji se barem sam početak bazira na glavnoj temi da bi onda ubrzo krenula u sasvim drugom smjeru. Skladba se pojavljuje u dvije verzije i zasigurno je jedna od najdivnijih klavirskih skladbi koje sam imao prilike čuti.

Svoju zanimljivu varijaciju glavna tema je također dobila na harmonici u „Felice Nell'Infelicità“ verziji, a u „Un Addio Nel Cuore (2)“ se pojavljuje u najviše eteričnoj verziji.

Jedan od vrhunaca melankolije postiže se sa „Grido Di Sofferenza“ skladbom koji na zanimljiv način koristi teme koje smo do sada čuli da bi iza treće minute naglo započeo tenzijski i gotovo jezovito dramatični trenutak koji drži dvije minute, tj. do kraja same skladbe jedno te istu intonaciju.  

Soundtrack se zatvara s „Titoli Di Coda“ što je u pravilu gotovo neprimjetno drugačija verzija glavne uvodne teme.

Soundtrack koji u mnogim svojim segmentima, pogotovo u imaginaciji hladnoće, te jasnom dojmu nostalgije i sjete, jednostavno nema dostojnog protukandidata čak niti u samom Morriconeovom opusu, a kamoli ičijem tuđem. Glazba koja kroz bogatstvo suptilnih, a opet snažnih tekstura i glazbenih motiva naglašava duboku tugu, te pobuđuje snažan osjećaj osamljenosti i otuđenosti. To je glazba koja trenutak pretvara u vječnost, te se zavlači duboko u psihu. Takvo nešto uglavnom nitko ne može postići... osim naravno, Ennio Morriconea.
Remek-djelo za sva vremena.