Mika

Godina:2012
Vrsta:originalni album
Žanr:pop, dance-pop
Prosječna ocjena:2.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Origin of Love
  2.   Lola
  3.   Stardust
  4.   Make You Happy
  5.   Underwater
  6.   Overrated
  7.   Kids
  8.   Love You When I'm Drunk
  9.   Step with Me
10.   Popular Song (feat. Priscilla Renea)
11.   Emily
12.   Heroes
13.   Celebrate (feat. Pharrell Williams)
korisnik:
recenzirao: 05.06.2017. u 22:59:56

Na prvom albumu Life in Cartoon Motion Mika nas je pozitivno dotukao pretjerano zaraznim i zabavnim pjesmuljcima. Na narednom albumu The Boy Who Knew Too Much unaprijedio je sve glazbene adute i otišao korak naprijed u kompleksnosti i dubini pjesama. Sve je upućivalo na to da stvari nekim čudom održavaju uspješno konstantnu kvalitetu i da Mika odrasta kao glazbenik u pravilnom smjeru. No, onda je objavio ovaj treći album i jednostavno – razočarao.

Sve zvuči razigrano i veselo, no u stvari sve svoje adute je s glazbene strane okrenuo na banalnost i minimalizam, te samim time uklonio dimenziju izazovnosti pjesama koja je postojala na prva dva albuma. Faktor zaraznosti se neuspješno pokušava provući kroz minimalističke nabrajalice poput „Lola“, „Stardust“, „Emily“ i dosadnjikave „Kids“, a album završava bljedunjava i bezvezna „Celebrate“ izvedena s Pharell Williamsom koja je poslužila u V.Britaniji kao uvodni singl što je katastrofalan izbor, a to su i same top liste potvrdile. Forsiranje dance zvuka i sterilnih ritmova nimalo ne pomaže da i to malo potencijalnih ideja izvuče na pozitivnu stranu.

Uvodna „Origin of Love“ prolazi kao jedna od najboljih stvari na albumu, te iako bi se očekivalo da stvari krenu na još bolje nakon takvog uvoda, dogodilo se upravo suprotno.

Još neki od malo svjetlijih trenutaka su „Step with Me“ koja ima relativno zanimimljivi refren, te „Underwater“ gdje Mika pomalo zvuči kao Robbie Williams iz nekih već prošlih godina.

Sam Mika u svom opisu albuma mi nije djelovao pretjerano entuzijastičan. Osim što je izjavio da se pjesme bave 'ozbiljnijim temama' i 'problemima odraslih', naglasio je da je album s glazbenog nivoa jednostavniji i manje slojevit pop negoli prethodni album što je u samom startu vrlo loša naznaka, no jedino je dobro u svemu tome da je Mika barem svjestan mane nečega što je u tome trenutku možda doživio kao nešto 'poželjno'.

No, žalosna činjenica je da se nijedna pjesma s ovog albuma ne može mjeriti s kvalitetom pjesama s dva prethodnika. Ako je ovo prva naznaka u što je Mika krenuo, tada predstavlja ionako veliku većinu današnjih grupa i glazbenika koji vrlo brzo sjebu stvari nakon prva dva ili tri albuma. Ipak, njegova prva dva albuma su daleko nadmašila kvalitetom većinu ostalog komercijalnog mediokritetstva i zbog toga Mika zaslužuje poštovanje.

Najveći problem ovog djela jest što je prije svega bezličan, pa se s površnog nivoa može činiti da pjesme niti nisu toliko loše, no u stvari nikako da ostanu u uhu ili zaokupe slušatelja, a to je uvijek ono što meni u startu pokopa bilo koji album.

Snimio je i dosta bonus pjesama otpjevanih na francuskom jeziku koje su se našle na francuskoj i deluxe verzijama kao primjerice „Elle Me Dit“ koja je bila objavljena u Francuskoj kao singl i popela se na 1. mjesto. U tim bonus pjesmicama na francuskom, uključujući još i „Karen“, „L'amour dans le mauvais temps“, te „Un soleil mal luné“, ima više šarma i kvalitete nego na većini službenog albuma, no unatoč tome niti te pjesme ne dostižu kvalitetu prethodnih albuma.

Uspjeh albuma na top listama je bio pristojan, no svejedno je komercijalni pad naspram prethodnika bio jasan. Veći je problem kada je komercijalno propadanje potvrđeno kolekcijom nezanimljivih pjesama koje se ničime ne uzdižu iznad ionako ispodprosječne komercijale koja lovi pažnju nezahtjevnog slušatelja od danas do sutra. Mika je pokazao s prva dva albuma da zna bolje i trebao bi se držati svog umjetničkog integriteta, a ne se, nadam se, pretvoriti u komercijalno bljedunjavu bljuzgu kakvih ima već i previše. 

Na prvom albumu Life in Cartoon Motion Mika nas je pozitivno dotukao pretjerano zaraznim i zabavnim pjesmuljcima. Na narednom albumu The Boy Who Knew Too Much unaprijedio je sve glazbene adute i otišao korak naprijed u kompleksnosti i dubini pjesama. Sve je upućivalo na to da stvari nekim čudom održavaju uspješno konstantnu kvalitetu i da Mika odrasta kao glazbenik u pravilnom smjeru. No, onda je objavio ovaj treći album i jednostavno – razočarao.

Sve zvuči razigrano i veselo, no u stvari sve svoje adute je s glazbene strane okrenuo na banalnost i minimalizam, te samim time uklonio dimenziju izazovnosti pjesama koja je postojala na prva dva albuma. Faktor zaraznosti se neuspješno pokušava provući kroz minimalističke nabrajalice poput „Lola“, „Stardust“, „Emily“ i dosadnjikave „Kids“, a album završava bljedunjava i bezvezna „Celebrate“ izvedena s Pharell Williamsom koja je poslužila u V.Britaniji kao uvodni singl što je katastrofalan izbor, a to su i same top liste potvrdile. Forsiranje dance zvuka i sterilnih ritmova nimalo ne pomaže da i to malo potencijalnih ideja izvuče na pozitivnu stranu.

Uvodna „Origin of Love“ prolazi kao jedna od najboljih stvari na albumu, te iako bi se očekivalo da stvari krenu na još bolje nakon takvog uvoda, dogodilo se upravo suprotno.

Još neki od malo svjetlijih trenutaka su „Step with Me“ koja ima relativno zanimimljivi refren, te „Underwater“ gdje Mika pomalo zvuči kao Robbie Williams iz nekih već prošlih godina.

Sam Mika u svom opisu albuma mi nije djelovao pretjerano entuzijastičan. Osim što je izjavio da se pjesme bave 'ozbiljnijim temama' i 'problemima odraslih', naglasio je da je album s glazbenog nivoa jednostavniji i manje slojevit pop negoli prethodni album što je u samom startu vrlo loša naznaka, no jedino je dobro u svemu tome da je Mika barem svjestan mane nečega što je u tome trenutku možda doživio kao nešto 'poželjno'.

No, žalosna činjenica je da se nijedna pjesma s ovog albuma ne može mjeriti s kvalitetom pjesama s dva prethodnika. Ako je ovo prva naznaka u što je Mika krenuo, tada predstavlja ionako veliku većinu današnjih grupa i glazbenika koji vrlo brzo sjebu stvari nakon prva dva ili tri albuma. Ipak, njegova prva dva albuma su daleko nadmašila kvalitetom većinu ostalog komercijalnog mediokritetstva i zbog toga Mika zaslužuje poštovanje.

Najveći problem ovog djela jest što je prije svega bezličan, pa se s površnog nivoa može činiti da pjesme niti nisu toliko loše, no u stvari nikako da ostanu u uhu ili zaokupe slušatelja, a to je uvijek ono što meni u startu pokopa bilo koji album.

Snimio je i dosta bonus pjesama otpjevanih na francuskom jeziku koje su se našle na francuskoj i deluxe verzijama kao primjerice „Elle Me Dit“ koja je bila objavljena u Francuskoj kao singl i popela se na 1. mjesto. U tim bonus pjesmicama na francuskom, uključujući još i „Karen“, „L'amour dans le mauvais temps“, te „Un soleil mal luné“, ima više šarma i kvalitete nego na većini službenog albuma, no unatoč tome niti te pjesme ne dostižu kvalitetu prethodnih albuma.

Uspjeh albuma na top listama je bio pristojan, no svejedno je komercijalni pad naspram prethodnika bio jasan. Veći je problem kada je komercijalno propadanje potvrđeno kolekcijom nezanimljivih pjesama koje se ničime ne uzdižu iznad ionako ispodprosječne komercijale koja lovi pažnju nezahtjevnog slušatelja od danas do sutra. Mika je pokazao s prva dva albuma da zna bolje i trebao bi se držati svog umjetničkog integriteta, a ne se, nadam se, pretvoriti u komercijalno bljedunjavu bljuzgu kakvih ima već i previše.