Emeli Sandé

Godina:2016
Vrsta:originalni album
Žanr:pop, soul, R&B
Prosječna ocjena:2.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Selah
  2.   Breathing Underwater
  3.   Happen
  4.   Hurts
  5.   Give Me Something
  6.   Right Now
  7.   Shakes
  8.   Garden
  9.   I'd Rather Not
10.   Lonely
11.   Sweet Architect
12.   Tenderly
13.   Every Single Little Piece
14.   Highs and Lows
15.   Babe
16.   Kung Fu
17.   Somebody
18.   This Much is True
korisnik:
recenzirao: 24.10.2017. u 12:42:19

Kada sam čuo singl „Hurts“, pomislio sam si kako je to jedna od rijetkih dobrih komercijalnih pop pjesama u beskrajnoj žabokrečini današnje komercijale. Dramatična, ritmična i gotovo 'james bondovska' energija koja iz nje proizlazi otvorila je prostor nadi da ćemo možda dobiti jedan zbilja solidan ili barem pristojan album.

Doduše, ispostavilo se da se Emeli uspjela vrlo brzo srozati. Pošto je ovaj album pod utjecajem njenih zambijskih korijena, najviše čudi što umjesto da doda malo siroviji i strastveniji zvuk albumu, što bi bilo za očekivati, Emeli je upala u zamke vlastitih artističkih ambicija koje je usto zapečatila pretežno standardnim komercijalnim zvukom.

Kratka uvodna „Selah“ svojim spritualnim pristupom na neki način otvara i predstavlja onaj laganiji i amorfni dio albuma koji također predstavlja i njegov najdosadniji dio, a svoj vrhunac dostiže u melankoličnim glazbenim nedorečenostima poput „Happen“, „Give Me Something“, „Right Now“, „Shakes“, „Lonely“ i „Sweet Architect“ što znači predstavlja već polovicu albuma utopljenu u glazbeno traljavo izvedenoj patetičnosti podvučenoj tu i tamo Emelinim vokalnim zavijanjima. Oveći dio albuma automatski umara slušatelja iznimno nezanimljivim glazbenim kreacijama uz koje je uza sve to ubačena i pokoja beživotna trendy grozota poput „Garden“ izvedena sa Jay Electronica i Aine Zion.

Album se tu i tamo izvuče na pozitivu preko pomalo sanjive „I'd Rather Not“ i akustične balade poput „Tenderly“ koja osim standardnog jaukanja uvodi malo više emocije i stila.

Drugi singl „Breathing Underwater“ sa svojim soul elementima djeluje kao poluuspješno realizirana ideja.  

Jedan od većih aduta dolazi s „Highs and Lows“ gdje postaje jasno da Emeli zvuči daleko bolje u ritmičnim i malko življim izdanjima. 

3 bonus pjesme su čak donekle i pozitivni dodatak albumu.
Kung Fu“ unatoč svom minimalizmu lovi zanimljivu atmosferu, „Somebody“ unosi pomalo drame i emocije, a završna akustična „This Much is True“ ukrašena usnom harmonikom zvuči doslovno kao pjesma od Bruce Springsteena izvedena od Emeli i jedan je od većih aduta na albumu koji se doduše i uz par boljih trenutaka ne može izvući niti do samog prosjeka.

Emeli je ovdje došla i s ponekim žanrovski zanimljivim idejama čiji bi se potencijali trebali ostvariti na narednim albumima s obzirom da se ovdje nisu niti imali namjeru realizirati. Slabašan album s vizijom i lošom realizacijom iste. 

Kada sam čuo singl „Hurts“, pomislio sam si kako je to jedna od rijetkih dobrih komercijalnih pop pjesama u beskrajnoj žabokrečini današnje komercijale. Dramatična, ritmična i gotovo 'james bondovska' energija koja iz nje proizlazi otvorila je prostor nadi da ćemo možda dobiti jedan zbilja solidan ili barem pristojan album.

Doduše, ispostavilo se da se Emeli uspjela vrlo brzo srozati. Pošto je ovaj album pod utjecajem njenih zambijskih korijena, najviše čudi što umjesto da doda malo siroviji i strastveniji zvuk albumu, što bi bilo za očekivati, Emeli je upala u zamke vlastitih artističkih ambicija koje je usto zapečatila pretežno standardnim komercijalnim zvukom.

Kratka uvodna „Selah“ svojim spritualnim pristupom na neki način otvara i predstavlja onaj laganiji i amorfni dio albuma koji također predstavlja i njegov najdosadniji dio, a svoj vrhunac dostiže u melankoličnim glazbenim nedorečenostima poput „Happen“, „Give Me Something“, „Right Now“, „Shakes“, „Lonely“ i „Sweet Architect“ što znači predstavlja već polovicu albuma utopljenu u glazbeno traljavo izvedenoj patetičnosti podvučenoj tu i tamo Emelinim vokalnim zavijanjima. Oveći dio albuma automatski umara slušatelja iznimno nezanimljivim glazbenim kreacijama uz koje je uza sve to ubačena i pokoja beživotna trendy grozota poput „Garden“ izvedena sa Jay Electronica i Aine Zion.

Album se tu i tamo izvuče na pozitivu preko pomalo sanjive „I'd Rather Not“ i akustične balade poput „Tenderly“ koja osim standardnog jaukanja uvodi malo više emocije i stila.

Drugi singl „Breathing Underwater“ sa svojim soul elementima djeluje kao poluuspješno realizirana ideja.  

Jedan od većih aduta dolazi s „Highs and Lows“ gdje postaje jasno da Emeli zvuči daleko bolje u ritmičnim i malko življim izdanjima. 

3 bonus pjesme su čak donekle i pozitivni dodatak albumu.
Kung Fu“ unatoč svom minimalizmu lovi zanimljivu atmosferu, „Somebody“ unosi pomalo drame i emocije, a završna akustična „This Much is True“ ukrašena usnom harmonikom zvuči doslovno kao pjesma od Bruce Springsteena izvedena od Emeli i jedan je od većih aduta na albumu koji se doduše i uz par boljih trenutaka ne može izvući niti do samog prosjeka.

Emeli je ovdje došla i s ponekim žanrovski zanimljivim idejama čiji bi se potencijali trebali ostvariti na narednim albumima s obzirom da se ovdje nisu niti imali namjeru realizirati. Slabašan album s vizijom i lošom realizacijom iste.