Bruce Springsteen

Godina:1973
Vrsta:originalni album
Žanr:Heartland rock, Jersey Shore sound, folk rock
Prosječna ocjena:2.00

POPIS PJESAMA:

  1.   The E Street Shuffle
  2.   4th of July, Asbury Park (Sandy)
  3.   Kitty's Back
  4.   Wild Billy's Circus Story
  5.   Incident on 57th Street
  6.   Rosalita (Come Out Tonight)
  7.   New York City Serenade
korisnik:
recenzirao: 06.08.2013. u 17:01:57

Netko je na Amazonu napisao u recenziji ovog albuma da Bruce ne bi mogao skladati melodiju niti da mu život ovisi o tome i da falša dok pjeva. Fanovi albuma su mu naravno odmah poručili da je idiot. Ne moramo se slagati sa svima, ali činjenica je da je ovdje više nego jasno da u ovom stadiju karijere Bruce zbilja nije u stanju skladati melodiju niti da mu život ovisi o tome. Doduše, ne pjeva falš.

Forsiranje vokalnih nabrajalica na još dulje trakavice od tekstova nego li smo ih čuli na prijašnjem albumu poprimaju ovdje jednu napornu crtu. Sve je to zakamuflirano u cijeli instrumentalni čušpajz E-Street grupe sačinjenim od električnih gitara, električnih orgulja i puhačkih instrumenata što prije svega ostavlja dojam jednog prešarenog kičeraja koji je svejedno tu i tamo zabavan i dopadljiv, ali ne nadomješta supstancu koje ovdje fali.  

Bruce se tu još više zabavlja pričajući priče o raznim likovima i njihovim uličnim životima. Nakon što čujete uvodnu „The E Street Shuffle“ čuli ste sve, te bi meni to bilo sasvim dovoljno da više ne slušam daljnje repliciranje toga na albumu. U 'refrenima' „Sandy“ i „Incident on 57th Street“ možemo čuti praktički identične melodije što samo potvrđuje da Brucea nije pretjerano opterećivao melodijski aspekt, koliko sam izričaj i pričanje predugačkih priča kroz cijelu eksploziju raznovrsne instrumentalizacije.

Čak i najpopularnija stvar s albuma, te možda i najiritantnija „Rosalita“, koja je postala koncertni standard, mi zvuči kao i skoro sve ostale stvari s albuma – preisforsirano, naporno i jedva slušljivo.
Osjećaj je kao da slušam jednu nabrajalicu rastegnutu preko cijelog albuma, a sav taj silni manifest instrumenata vas može isprva zavarati da se tu skriva nešto posebno, no kasnije postaje jasno da se radi samo o moćnoj kamuflaži koja pruža puno forme, a skoro, pa nimalo supstance.
Eksplozija energije na ovome albumu ne može se zanemariti, ali se osim na to ne svodi na ništa drugo.

Pjesme su također daleko predugačke (oko 7 minuta) za takvu vrstu jazzy-rock narativnog orgijanja.

Album zatvara 10 minutna oda New Yorku „New York City Serenade“ gdje se konačno nazire pokoja emocija i drugačiji aspekt kreativnosti u ovoj melankoličnoj priči o gradskom životu, ali niti ta stvar ne fascinira jer je pretjerano nasaftana u mnoga kakofonična rješenja.

Ali, ništa zato. Radi se samo o još jednom precjenjenom albumu u povijesti koji će najviše odgovarati čistuncima koji se pale na komercijalno neuspješne i najranije radove od nekih grupa i izvođača.  
Dok je na prvom albumu Bruce pružao više emocija i iskrenosti, ovdje je zabrazdio u, po nekima, „jednom od najboljih rock'n'roll albuma u povijesti“ gdje je svojom nesposobnošću da stvori iole slušljive pjesme uspio dotući i svu prisutnu silinu instrumentalnog i vlastitog interpretacijskog talenta. Iako je album slušljiv, te vjerujem nekima i zabavan, te možda i savršen, mene nimalo ne impresionira. Stvari kreću na bolje tek sa idućim albumom.

Netko je na Amazonu napisao u recenziji ovog albuma da Bruce ne bi mogao skladati melodiju niti da mu život ovisi o tome i da falša dok pjeva. Fanovi albuma su mu naravno odmah poručili da je idiot. Ne moramo se slagati sa svima, ali činjenica je da je ovdje više nego jasno da u ovom stadiju karijere Bruce zbilja nije u stanju skladati melodiju niti da mu život ovisi o tome. Doduše, ne pjeva falš.

Forsiranje vokalnih nabrajalica na još dulje trakavice od tekstova nego li smo ih čuli na prijašnjem albumu poprimaju ovdje jednu napornu crtu. Sve je to zakamuflirano u cijeli instrumentalni čušpajz E-Street grupe sačinjenim od električnih gitara, električnih orgulja i puhačkih instrumenata što prije svega ostavlja dojam jednog prešarenog kičeraja koji je svejedno tu i tamo zabavan i dopadljiv, ali ne nadomješta supstancu koje ovdje fali.  

Bruce se tu još više zabavlja pričajući priče o raznim likovima i njihovim uličnim životima. Nakon što čujete uvodnu „The E Street Shuffle“ čuli ste sve, te bi meni to bilo sasvim dovoljno da više ne slušam daljnje repliciranje toga na albumu. U 'refrenima' „Sandy“ i „Incident on 57th Street“ možemo čuti praktički identične melodije što samo potvrđuje da Brucea nije pretjerano opterećivao melodijski aspekt, koliko sam izričaj i pričanje predugačkih priča kroz cijelu eksploziju raznovrsne instrumentalizacije.

Čak i najpopularnija stvar s albuma, te možda i najiritantnija „Rosalita“, koja je postala koncertni standard, mi zvuči kao i skoro sve ostale stvari s albuma – preisforsirano, naporno i jedva slušljivo.
Osjećaj je kao da slušam jednu nabrajalicu rastegnutu preko cijelog albuma, a sav taj silni manifest instrumenata vas može isprva zavarati da se tu skriva nešto posebno, no kasnije postaje jasno da se radi samo o moćnoj kamuflaži koja pruža puno forme, a skoro, pa nimalo supstance.
Eksplozija energije na ovome albumu ne može se zanemariti, ali se osim na to ne svodi na ništa drugo.

Pjesme su također daleko predugačke (oko 7 minuta) za takvu vrstu jazzy-rock narativnog orgijanja.

Album zatvara 10 minutna oda New Yorku „New York City Serenade“ gdje se konačno nazire pokoja emocija i drugačiji aspekt kreativnosti u ovoj melankoličnoj priči o gradskom životu, ali niti ta stvar ne fascinira jer je pretjerano nasaftana u mnoga kakofonična rješenja.

Ali, ništa zato. Radi se samo o još jednom precjenjenom albumu u povijesti koji će najviše odgovarati čistuncima koji se pale na komercijalno neuspješne i najranije radove od nekih grupa i izvođača.  
Dok je na prvom albumu Bruce pružao više emocija i iskrenosti, ovdje je zabrazdio u, po nekima, „jednom od najboljih rock'n'roll albuma u povijesti“ gdje je svojom nesposobnošću da stvori iole slušljive pjesme uspio dotući i svu prisutnu silinu instrumentalnog i vlastitog interpretacijskog talenta. Iako je album slušljiv, te vjerujem nekima i zabavan, te možda i savršen, mene nimalo ne impresionira. Stvari kreću na bolje tek sa idućim albumom.

promjena: 06.08.2013. u 18:10:28