Bruce Springsteen

Godina:1975
Vrsta:originalni album
Žanr:rock
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Thunder Road
  2.   Tenth Avenue Freeze-Out
  3.   Night
  4.   Backstreets
  5.   Born to Run
  6.   She's the One
  7.   Meeting Across the River
  8.   Jungleland
korisnik:
recenzirao: 07.08.2013. u 10:47:43

Sam Springsteen je bio svjestan svog napretka sa skladateljskog aspekta sa ovim albumom što je i sam napomenuo. I zbilja, naspram dva prethodnika, taj njegov glazbeni razvitak je ovdje i više nego očit. Na tom nivou Bruce se razvijao sve više još desetljećima, no ispada da što je bolje pjesme sklepavao, to su ga u kasnijim desetljećima sve manje poštivali. Neki ljudi očito u njegovoj glazbenoj neprofinjenosti s početka karijere, gdje zvuči kao propalica bez osnovne škole s ulice koja nesposobnost normalnog pjevanja uglavnom zamjenjuje deranjem i mumljanjem, doživljavaju nečim jako blistavim i autentičnim. Iako u tome ima istine, ne bih rekao da mu je početak karijere daleko bolji od onoga što je radio kasnije, već jedino drugačiji.

Bez obzira na sve to, „Born to Run“ predstavlja najsvijetliju točku tog početnog razdoblja prije nego je Bruce izvršio, prema nekima, blasfemiju nad samim sobom klete 1984. godine.
„Born to Run“ se također smatra Bruceovim najboljim albumom u karijeri, te čak jednim od najboljih albuma ikada od mnogih kritičara. Naravno, iako se radi o vrlo dobrom albumu, osobno ne bih odlazio baš tako daleko sa sličnim tvrdnjama.

Prvi singl s albuma je ujedno i singl s kojim se Bruce konačno probio, naslovna „Born to Run“ koja je nešto poput himne tinejđerskoj ljubavi, ludilu, te stremljenju slobodi i najvišim visinama. Jednostavno, pjesma pruža osjećaj kako je to „biti rođen za trčanje“. Od uvodnog odličnog gitarističkog rifa izmiješanog sa saksofonom, pjesma pruža tipični zvuk 70-tih u jednom od svojih najboljih izdanja. Iznimno inspirativna pjesma sa šarmom i sentimentom koji je u glazbi odavno umro. Sama melodija je iznimno dobra i savršeno nosi priču i cijeli taj pozitivni rezultat nimalo ne čudi s obzirom da je Bruce samo tu pjesmu snimao u studiju punih šest mjeseci.

Drugi, doduše neuspješni singl s albuma je simpatična „Tenth Avenue Freeze-Out“ gdje do izražaja dolaze puhački instrumenti.

Također, dvije kultne pjesme otvaraju i završavaju album.
Uvodna „Thunder Road“ je definitivno jedna od najboljih stvari na albumu sa svojim intenziviziranjem zvuka i drame kako pjesma teče. Otvara se klavirom i usnom harmonikom, te završava saksofonom, a Bruce ovdje prvi put priča priču na zanimljiv način kako bi bilo lijepo da je i na svom prethodnom albumu.
Album završava 9 i pol minuta dugačkom „Jungleland“ pjesmom gdje Bruce predstavlja jedan od svojih vrhunaca narativnog izražavanja u još jednoj sentimentalno dramatičnoj priči sa tragičnim svršetkom o uličnim bandama, te liku zvanom Štakor i njegovoj bosonogoj curi. Štakor na kraju biva upucan od policije i nitko nije zaintresiran za to kada ga hitna odvozi ili kada njegova cura gasi svjetlo u svojoj spavaćoj sobi. Bruce iz dramatičnih, prelazi u melankolične dijelove kroz pjesmu i na kraju u veliko finale sa svojim već tipično neizučenim i amaterskim pristupom kombiniranju ovakvih glazbenih elemenata. Ovdje je to i više nego uspješno jer djeluje zbilja iskreno, emotivno i poludivlje.

Album, uz još neke svijetle točke kao što je zaraznim sintisajzerskim rifom potkovana „She's the One“ ima i one kao što je „Backstreets“ gdje se Bruce povremeno dere kao ranjena životinja bez čega bih definitivno mogao.

Trebalo bi se i spomenuti kratku, no iznimno ugođajnu i melankoličnu jazzy stvar u priči o sitnom lopovu u „Meeting Across the River“ gdje dominiraju klavir i truba koja svojom jekom 'iz daljine' stvara jedan specifičan dojam. Bruce voli pjevati i o nevoljama onih koje društvo prezire.

Album posjeduje određenu magiju i jedan neponovljiv nivo kvalitete i inspiracije u nekim zbilja unikatnim pjesmama, no svejedno mislim da bi mu trebalo još malo više 'nečega' da me zadivi do mjere da ga proglasim jednim od 10 najboljih albuma ikada.

Ovim albumom rodio se Bruce Springsteen kakvog svijet poznaje. Nije više imitirao Bob Dylana, niti se gubio u kiču zvučnih kulisa. To je bio Bruce koji je kao "mali čovjek" sve više postajao glas malih ljudi i na tome izgradio image koji je zadržao do danas.

Sam Springsteen je bio svjestan svog napretka sa skladateljskog aspekta sa ovim albumom što je i sam napomenuo. I zbilja, naspram dva prethodnika, taj njegov glazbeni razvitak je ovdje i više nego očit. Na tom nivou Bruce se razvijao sve više još desetljećima, no ispada da što je bolje pjesme sklepavao, to su ga u kasnijim desetljećima sve manje poštivali. Neki ljudi očito u njegovoj glazbenoj neprofinjenosti s početka karijere, gdje zvuči kao propalica bez osnovne škole s ulice koja nesposobnost normalnog pjevanja uglavnom zamjenjuje deranjem i mumljanjem, doživljavaju nečim jako blistavim i autentičnim. Iako u tome ima istine, ne bih rekao da mu je početak karijere daleko bolji od onoga što je radio kasnije, već jedino drugačiji.

Bez obzira na sve to, „Born to Run“ predstavlja najsvijetliju točku tog početnog razdoblja prije nego je Bruce izvršio, prema nekima, blasfemiju nad samim sobom klete 1984. godine.
„Born to Run“ se također smatra Bruceovim najboljim albumom u karijeri, te čak jednim od najboljih albuma ikada od mnogih kritičara. Naravno, iako se radi o vrlo dobrom albumu, osobno ne bih odlazio baš tako daleko sa sličnim tvrdnjama.

Prvi singl s albuma je ujedno i singl s kojim se Bruce konačno probio, naslovna „Born to Run“ koja je nešto poput himne tinejđerskoj ljubavi, ludilu, te stremljenju slobodi i najvišim visinama. Jednostavno, pjesma pruža osjećaj kako je to „biti rođen za trčanje“. Od uvodnog odličnog gitarističkog rifa izmiješanog sa saksofonom, pjesma pruža tipični zvuk 70-tih u jednom od svojih najboljih izdanja. Iznimno inspirativna pjesma sa šarmom i sentimentom koji je u glazbi odavno umro. Sama melodija je iznimno dobra i savršeno nosi priču i cijeli taj pozitivni rezultat nimalo ne čudi s obzirom da je Bruce samo tu pjesmu snimao u studiju punih šest mjeseci.

Drugi, doduše neuspješni singl s albuma je simpatična „Tenth Avenue Freeze-Out“ gdje do izražaja dolaze puhački instrumenti.

Također, dvije kultne pjesme otvaraju i završavaju album.
Uvodna „Thunder Road“ je definitivno jedna od najboljih stvari na albumu sa svojim intenziviziranjem zvuka i drame kako pjesma teče. Otvara se klavirom i usnom harmonikom, te završava saksofonom, a Bruce ovdje prvi put priča priču na zanimljiv način kako bi bilo lijepo da je i na svom prethodnom albumu.
Album završava 9 i pol minuta dugačkom „Jungleland“ pjesmom gdje Bruce predstavlja jedan od svojih vrhunaca narativnog izražavanja u još jednoj sentimentalno dramatičnoj priči sa tragičnim svršetkom o uličnim bandama, te liku zvanom Štakor i njegovoj bosonogoj curi. Štakor na kraju biva upucan od policije i nitko nije zaintresiran za to kada ga hitna odvozi ili kada njegova cura gasi svjetlo u svojoj spavaćoj sobi. Bruce iz dramatičnih, prelazi u melankolične dijelove kroz pjesmu i na kraju u veliko finale sa svojim već tipično neizučenim i amaterskim pristupom kombiniranju ovakvih glazbenih elemenata. Ovdje je to i više nego uspješno jer djeluje zbilja iskreno, emotivno i poludivlje.

Album, uz još neke svijetle točke kao što je zaraznim sintisajzerskim rifom potkovana „She's the One“ ima i one kao što je „Backstreets“ gdje se Bruce povremeno dere kao ranjena životinja bez čega bih definitivno mogao.

Trebalo bi se i spomenuti kratku, no iznimno ugođajnu i melankoličnu jazzy stvar u priči o sitnom lopovu u „Meeting Across the River“ gdje dominiraju klavir i truba koja svojom jekom 'iz daljine' stvara jedan specifičan dojam. Bruce voli pjevati i o nevoljama onih koje društvo prezire.

Album posjeduje određenu magiju i jedan neponovljiv nivo kvalitete i inspiracije u nekim zbilja unikatnim pjesmama, no svejedno mislim da bi mu trebalo još malo više 'nečega' da me zadivi do mjere da ga proglasim jednim od 10 najboljih albuma ikada.

Ovim albumom rodio se Bruce Springsteen kakvog svijet poznaje. Nije više imitirao Bob Dylana, niti se gubio u kiču zvučnih kulisa. To je bio Bruce koji je kao "mali čovjek" sve više postajao glas malih ljudi i na tome izgradio image koji je zadržao do danas.

promjena: 18.08.2013. u 19:25:21